Mehmed A. TASO 

MEHMED (ALIJE) TASO, zvani MEHA i HAMA, rođen 10. oktobra 1919. godine u Mostaru, brijački radnik, fudbaler “Veleža”, član SKOJ-a od 1942. godine. Prvih mjeseci rata, diverzant i kurir na vezi Mostar-bataljon. Avgusta 1941. u grupi mostarskih omladinaca koju su pokušali prvu akciju izvlačenja oružja i materijala iz Sjevernog logora za potrebe partizanskih odreda, ali su pri tom osujećeni. U partizanima od februara 1942. Borac 1. čete Bataljona. Po zadatku partije upućen iz odreda u Konjic sa Safetom Alagićem da likvidira Ferhata Kurtovića, trgovca iz Konjica, koji je bio glavni inicijator formiranja ustaške milicije u Bjelimićima. Preživio je četnički puč 1942. godine u Bijeloj i 17-časovnu borbu u obruču u opkoljenoj školi. Hrabro se borio („iz prizemlja (škole) Meha Taso je već do podne nekoliko ubačenih bombi vratio na glave četnika“ „— Ne primamo danas poklone — Taso je kroz prozor vraćao ubačene bombe“). Bio je u grupi koja se uspjela probiti iz obruča, ali su ih prilikom povlačenja opkolili i pohvatali ustaše i sproveli u zatvor u Konjic. Rukovodstvo bataljona, na zahtjev jednog broja boraca, organizovalo je akciju spasavanja iz Konjičkog zatvora. Uz podršku partijske i skojevske organizacije u Konjicu, akciju su uspješno izveli, 3/4. jula 1942. godine, Meha Trbonja, Mustafa Ćemalović Ćimba, Hasan Zahirović Laca, Abdulah Lugić i Safet Anagić. Taso je poginuo kod Bugojna u avgustu 1942. u ustaškom napadu, pogođen metkom u glavu.

Opisan je kao “dobar drug, hrabar borac i veseljak: “Koliko puta je govorio da njega metak neće i da će ga raniti u petu kad se bude borio za oslobođenje Mostara”.”

Jedna ulica u Mostaru je nazvana po Mehi Tasi.

O Tasinom dolasku u bataljon:

„Dani i noći su ipak sporo prolazili. Snijeg je bio zakrčio sve puteve, te su kuriri iz Mostara sve rjeđe dolazili. I položaje su bili pritisli zatišje, snijeg i dosada. Puške su se rijetko oglašavale, sve je bilo utonulo u gluhu zimsku seosku monotoniju. A onda je iznenada stigao Meha Taso, obučen u potpuno novo italijansko odijelo, naoružan mašinkom i bombama. Tu februarsku noć je presjedio u mojoj kuhinji, zadovoljan što se sretno izvukao iz okupiranog Mostara.”

O atentatu na Kurtovića:

„Dva dana kasnije, na skupu većine boraca u školi, u Bijeloj, komandant Šator je govorio o Ferhad-begu Kurtoviću, ustaškom logorniku iz Bjelimića, koji je sa uspjehom vodio ustaše protiv partizana.

— Tog bega treba likvidirati. To će mnogo znaciti za našu borbu na ovom terenu. On se sada nalazi u Konjicu. Ko se javlja za dobrovoljca? — pitao ie na kraju komandant.

Javio se promukao, dubok glas:

— Ja se javljam za atentatora.

— Ko je to?

Iz polumračne sobe, iz ćoška, podigao se vedar, mršav mladić.

— To je Meha Taso. Tek je stigao u bataljon. Može da izvrši zadatak — šapnuo je komesar komandantu.

Praćen komunistom Alagićem, iz Konjica, Taso se prokrao u grad. I usred bijela dana, na ulici, u podne, prišao je zlikovcu, izvadio pištolj… i na mjestu ga ubio. Dok se neprijatelj snašao, Taso se već dohvatio ogranaka brda i uskoro dospio u svoju desetinu (…)“

Iz života u odredu:

„Voljeli su akcije i najteže im je padalo danonoćno stanje nepokretnosti na položajima, pogotovo zimskih i proljetnih dana, kada je stezao mraz ili su padale kiše, koje su prodirale do kostiju. I u tim situacijama dolazile su do izražaja poznate mostarske šale, koje su stvarale vedro raspoloženje u četi. Tih proljetnih dana, u baštama blizu Konjica, bile su rodile prve trešnje. Mostarci su se noću spuštali u bašte da bi ih brali. Kada je za to saznao komandir Rade Španac, zabranio je da se to čini, jer je neko mogao stradati. Međutim, kako im disciplina nije bila vrlina, Enes Orman, Hivza Brkić, Meho Taso, Remza Ćišić su i dalje odlazili u te svoje akcije. Kako su išli pojedinačno, ne znajući jedan za drugog, dolazilo je i do komičnih situacija. Tako se desilo da je jedan od njih već bio na drvetu, sjedio među granama i brao trešnje. Kasnije je došao drugi pod tu istu trešnju i kroz mrak iznenada povikao: »Ko je gore?«, a onaj odozgo: »Ko je dolje?«. Kako se to dešavalo neposredno uz italijanske položaje, takva iznenađenja bila su za njih velika.“

Sjećanja o Tasinoj pogibiji:

„Izjutra, 18. avgusta (1942. prim.a.), oko 9 sati, ustaše su iz Bugojna iznenadile i napale našu 1. četu na kosi Humac i tom prilikom poginuo je Mehmed Taso, radnik iz Mostara, kojeg je metak pogodio u glavu. Taso je bio primjer junaštva u Bataljonu. Isticao se svojim drugarstvom i privrženošću kolektivu, u pravom smislu bio je predstavnik mostarskog proletarijata, uvijek spreman na svaki borbeni zadatak. Sahranjen je uz vodni plotun svoje čete i tom prilikom su svim borcima bile suzne oči“.

“Vidjeli smo da je težište napada na dvije naše čete koje su ostale kod kapele i u kojima je bio 7-8 drugarica. Pokušali smo da im priđemo. Međutim, već je bilo kasno, naš mitraljez kod kapele nije više djelovao. Po tome smo zaključili da je taj dio položaja zauzela ustaška milicija. Pošto je bila čistina, uz Vrbas, pretrčavali smo od zaklona do zaklona, a to su nam bili stogovi pšenice koji još nisu bili preneseni. U jednom takvom skoku, prebacujući se od stoga do stoga, pogođen je Mehmed Mesa Taso metkom u potiljak i ostao je na mjestu mrtav. Uspjeli smo da se prebacimo do šipražja uz Vrbas, pa smo u drugom naletu uspjeli da se nekako sredimo i okupimo te ustaše protjeramo.”