brošura “Partizanski spomenik u Mostaru” (1980.)
knjiga “Spomenica Mostara 1941-1945.”
drugi dokument ili dokaz o spomen-ploči (na pr. fotografija)
Ibrahim S. ĆIŠIĆ
IBRAHIM IBRO (SALIHA SALKE) ĆIŠIĆ, rođen 17. juna 1920. u Mostaru, nekadašnji đak Šerijatske gimnazije i Trgovačke akademije u Sarajevu a kasnije namještenik Rudnika uglja u Mostaru. Službenik, član SKOJ-a od 1939. i KPJ od 1940. U Bataljonu od maja 1942, politički delegat voda. Prekomandovan novembra 1942. u 1. bataljon 10. hercegovačke brigade. Poginuo u Mudrikama kod Travnika januara 1943. Prema nekim izvorima, streljan za neposlušnost (“posvađao se sa svojim vodnikom i otkazao mu poslušnost”). Mlađi brat Remzija i rođak Alija su takođe poginuli u NOB. Drugi brat Hilmija, borac, preživio je rat. Jedna ulica u Mostaru nosi naziv “braća Ćišić”.
Posmrtni ostaci Ibrahima Ćišića su nakon rata preneseni i sahranjeni na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru. Izvor: arhiv Radmila Brace Andrića.
ODLOMAK IZ LITERATURE (sjećanja Fadila Buturovića):
“Slijedile su priče o knjigama,recitacije pjesama pjesnika rođenih u Brankovcu: ”Đaurku lijepu”. Osmana Đikića i “Eminu” Alekse Šantića, “Poletarku” Svetozara Čorovića… Javila bi se gitara, pjesma svih i prelijepi glas Ibre Ćišića: “… Sonja, tvoju crnu kosu / Bezbroj puta u snu ljubio sam ja…”, jecala je gitara nad sudbinom prognanika u pustare dalekog Sibira, pričala o nožu u srcu voljene žene nevjernice, o beskraju ljubavi ubice – prognanika: …”Zaboravit’ te ne mogu / Ti cvijete iz Volginih dola …”
” (…) Za takve plivače i najbolje skakače sa stijena Neretve uvježbavao nas je Ibro. Njegov glas (“… isturi grudi, uvuci stomak, zabaci noge visoko, visoko“…) još mi odjekuje u ušima. Vidim ga zanesenog nastojanjem da nas što bolje pripremi za međumahalsko takmičenje u skakanju na noge i na glavu sa Bunurskih osmica….”
“Gostina Šuma (…), to je onaj proplanak nad istočnim dijelom grada, iznad Dronje i pravoslavne crkve, jedna od padina Veleža – stanovnicima grada, djeci posebno poznat mrgodno i uvijek mračno stanište džina i vještica, znanih i neznanih zmija, među njima najopasnije – poskoka. Ko uđe u nju i izađe neozlijeđen, sa razumom i sviješću – položio je ispit hrabrosti. Na njega se prstom upire. Ibro je spadao među takve. Popustio je i poveo me jednog dana, na moje uporno traženje i molbe u lov na poskoka – trebao nam je novac (tri dinara – lopta gumenjača!). Dom zdravlja je otkupljivao ulovljene poskoke (četiri dinara komad!). Cijedio se iz njih otrov za lijekove… Bio sam svjedok Ibrine borbe sa otrovnicom. Na Ibrin pokaz rukom, vidio sam ga, srastao sa granom na kojoj je ležao. Poskok – zmijurina! Osjetila nas je, propela, izdigla prednji dio tijela sa glavom, ostala tako trenutak dva, vječnost – nepomična, koncentrisana prema Ibri,
sigurnoj žrtvi. Siktala je, skoro nečujno. Jezičak tanak i dug izletio je iz žvalja – prelazio preko izdužene čeljusti palacao, prijetio. Posmatrali su se, čekali, odmjeravali ko će krenuti prvi. Stajao sam bez daha – prestravljen ili zadivljen neponovljivim prizorom sudara života i smrti… Vidio sam brzi iznedni skok lovca. Glavu zmije pritisnutu rašljama. Tanki dugački jezik, maksimalno otvorene žvalje u krajnjem naporu da dohvate žrtvu, vitko glatko tijelo koje mlatara na jednu i drugu stranu da bi se oslobodilo čvrstog pritiska napadača. Ibro je prihvatio žrtvu rukom i za glavu, uvježbanim pokretom ubacio u staklenku.”
O Ibrinoj pogibiji.
“(…) njih petorica Mostaraca: Ibro, Lebro Brkić, Alija Puzić, Drago Knežić i Hamda Žuljević dodijeljeni su u brigade kao “školarci” da pomognu komesaru i političkim delegatima… Držali su se zajedno k’o najrođeniji; gladovali, podnosili tegobe k’o ostali… Bile su svakodnevne borbe. Brigada se probijala, kršila otpor domobrana, Nijemaca, četnika, druge alaše; puca svakodnevno sa svih strana…; došlo je do svađe; kažu nizašta; psovalo se, vodnik Ibri, Ibro trostruko vodniku – pričali su poslije…Ibro se prihvatio puške, repetirao – skočili su borci. Vodnik je prijetio – vidiće on svog Boga! Došao je komandir, saslušao priču prisutnih naredio da se Ibro veže. (…) Sudili su Ibri po kratkom postupku. Takav je zakon, rekli su, kada se sudi u tijeku borbe… Odveli su Ibru iza stijena. Čuo se glas – tvrde, Ibro je pozdravljao pobjedu, komunizam, revoluciju. Odjeknuo je plotun.”
Ćemalović, Enver (1986): Mostarski bataljon, Mostar; https://poskok.info/mostarke-u-doba-okupacije-sloboda-nije-stigla-iz-bajke/; http://www.most.ba/091/015.aspx; grupa autora: Spomenica Mostara 1941-1945; Buturović, Ferid (2016): Kuća mostarskog kadije, sjećanja skojevca – ilegalca i partizana, Sarajevo.
Fotografija: S. Demirović.
Poznajete li detalje iz života ovog borca? Pošaljite nam vaše priče i fotografije. Sačuvajmo od zaborava!