Hivzija M. BRKIĆ 

HIVZIJA HIVZA (MUHAMEDA) BRKIĆ zvani BAUK, rođen 18. januara 1920.* u Mostaru. Student agronomije u Sarajevu, član SKOJ-a od 1938. i KPJ od 1940, sekretar Međuškolskog rukovodstva SKOJ-a 1938. u Mostaru.U Bataljonu od avgusta 1941, ali se vraća u Mostar na ilegalni rad. Uhapšen od policije NDH novembra 1941. u Mostaru i nakon puštanja 19. januara 1942. ponovo odlazi u Bataljon. Borac, poginuo u Bijeloj kod Konjica u noći 14/15 juna 1942.

Jedan sudionik se kasnije prisjećao: „Dok smo spavali, izmoreni borbom i stalnim bombardovanjem talijanske artiljerije, tačno u 3 sata su se sa svih strana sručile na nas bombe, plotuni pušaka i rafali puškomitraljeza. U prvim trenucima, među nama — još onako bunovnim — nastao je metež, jer nismo znali o čemu se radi (…).“ Poginuo je zajedno sa Muhamedom Taslamanom Begom. Navodno su razoružani i ubijeni na prilazima školi, kad su već uspjeli da se izvuku i kad su krenuli da izvijeste Komandu čete.

U NOB-u su poginuli Hivzijina braća i sestra: Hamdija Brkić, Ahmet Brkić i Fatima Brkić Velika. Jedna ulica u Mostaru nosi ime braće Brkić.

ODLOMCI IZ LITERATURE:

Pred četnički puč: „(…) Reakcije nekih mladih komunista bile su oštre. Hivza Brkić, Enes Orman i Hamo Taslaman, koji su i inače bili nagle prirode, reagovali su otvoreno i javno. Hivza se direktno sukobljavao sa pojedincima za koje je smatrao da su četnici. Bilo je ponekad i na izgled beznačajnih pojava koje su dovodile do sukoba. Četni kuvar, mještanin, kada bi sipao hranu iz kazana, obično bi nama, Mostarcima, davao manje porcije. Bio sam prisutan kada je Hivzo, jednom takvom prilikom, nasutu porciju bacio, a kuvaru opsovao kralja Petra i udario ga po glavi. Komanda čete nije preduzimala nikakve mjere, a i takve pojave su bile prećutkivane, jer su većinu činili mještani iz Bijele. Međutim, u četi je raslo nepovjerenje između boraca seljaka i boraca koji su došli sa strane.“

„… dolazile su do izražaja poznate mostarske šale, koje su stvarale vedro raspoloženje u četi. Tih proljetnih dana, u baštama blizu Konjica, bile su rodile prve trešnje. Mostarci su se noću spuštali u bašte da bi ih brali. Kada je za to saznao komandir Rade Španac, zabranio je da se to čini, jer je neko mogao stradati. Međutim, kako im disciplina nije bila vrlina, Enes Orman, Hivza Brkić, Meho Taso, Remze Ćišić su i dalje odlazili u te svoje akcije. Kako su išli pojedinačno, ne znajući jedan za drugog, dolazilo je i do komičnih situacija. Tako se desilo da je jedan od njih već bio na drvetu, sjedio među granama i brao trešnje. Kasnije je došao drugi pod tu istu trešnju i kroz mrak iznenada povikao: »Ko je gore?«, a onaj odozgo: »Ko je dolje?«. Kako se to dešavalo neposredno uz italijanske položaje.“

„Na inicijativu skojevske organizacije 1. maj 1942. godine je bio svečano proslavljen. Uoči 1. maja, između ostalog, omladinci su na brdu Pokline napravili ogromu parolu »Živio 1. maj« od velike količine drva, koju su zapalili tako da je izgledalo da gori brdo. Parola se vidjela i u Konjicu do kojeg ima 2,5 km vazdušne linije. U četnom aktivu SKOJ-a bili su sljedeći drugovi: Enes Orman, Hivza Brkić, Meho Taso, Asim Džumhur, Refik Šećibović, Remza Ćišić, Rade Vukosav, Muhamed Šapuh, Ibro Dizdarević, Bera Arpadžić, Mina Haćam, Avdo Husrefović i Ismet Dilberović koji je bio sekretar aktiva.“

„(…) Na položajima su poginuli: HIVZIJA BRKIĆ BAUK, student iz Mostara, SULJO CILIĆ, đak iz sela Djevor kod Jablanice, prvi sekretar partijske ćelije prilikom formiranja čete u Bijeloj, REMZIJA ĆIŠIĆ, radnik iz Mostara, IBRO DIZDAREVIĆ, radnik iz Mostara, AHMET GRCIĆ, đak iz Konjica, MEHO HINDIĆ, seljak iz Jablanice, MUJO HUBANA, seljak iz Humilišana kod Mostara, MEHMED ŠAPUH, radnik iz Mostara, i MUHAMED TASLAMAN BEG, radnik iz Mostara.“