Danilo A. VUKAJLOVIĆ 

DANILO (AKIMA) VUKAJLOVIĆ, rođen 18. decembra 1905. u Bileći, profesor filozofije u Gimnaziji u Mostaru. Gimnaziju završio u Mostaru, a školovao se u Engleskoj i Beogradu gdje je završio filozofski fakultet. Intelektualac marksista. Prema pisanju Čede Kapora, bio je „sin siromašnih seljaka iz gornjeg Nevesinja, poput mnogih sličnih koji su htjeli da se istrgnu iz bijede i neznanja, sam se probijao kroz život, dok nije završio gimnaziju, pa zatim i filozofski fakultet. Pred rat je odbranio i doktorsku tezu — bio je doktor pedagoških nauka. Niz godina pred rat predavao je u Mostaru, u gimnaziji i u učiteljskoj školi.“ Revolucionarnom pokretu je prišao na beogradskom univerzitetu, ali je njegova revolucionarna aktivnost posebno došla do izražaja u Mostaru. Bio je blizak saradnik dr Safeta Mujića, profesora Dušana Mučibabića i drugih intelektualca i kod brojne mostarske omladine, svojih đaka, pobudio je simpatije prema radničkom pokretu. U NOV i POJ stupio u novembru 1941. u ustaničke jedinice na području Nevesinja. Član KPJ od marta 1942. Nakon formiranja 10. hercegovačke brigade postaje politički radnik u Štabu Brigade, a od 5.5.1942. komesar 5. udarnog bataljona. Poginuo juna 1943. na Sutjesci.

Profesora Vukajlovića je smrt je zadesila smrt u isto vrijeme kad i njegove đake Osmana Osu Grebu, Hamdiju Brkića. Bio je teško ranjen prilikom njemačkog bombardovanja „na kraju velike drame na Sutjesci“ (eksplozija mu je raznijela obe noge), nakon što je probijen „posljednji obruč vatre koju su Nijemci sipali sa zemlje i iz vazduha“ u zaseoku Vojvodići, Miljevina, 14. juna 1943. godine. „(…) kad smo mislili da je najteže prošlo, naletjela je eskadra njemačkih lakih bombardera i našu kolonu zasula bombama. Nismo stigli da izbjegnemo“.  Prolazeći tuda kasnije, drug Tito je zastao kraj Danila i zatražio da mu se hitno dovedu ljekari. Tito se sjećao Danila i nakon rata i raspitivao se o njemu kod Danilovog saborca Čede Kapora.

Za Danila Vukajlovića su isticali da je „pao je kao hrabar i dosljedan borac za slobodu svog naroda”. Ljubica Mihić, nekadašnja učenica Učiteljske škole u Mostaru, i borac u Bataljonu, prisjećala se časova profesora Vukajlovića: „Najizrazitija ličnost, ideološki i politički vezana za marksizam, bio je Danilo Vukajlović, profesor pedagoške grupe predmeta – filozofije, psihologije, pedagogije. Njegova nastava bila je sva materijalistička, proces opažanja, mišljenja i saznanja dijalektički je objašnjavan. Sve nas je napravio ateistima prije nego što smo postali komunisti, upoznao nas sa razvitkom filozofske misli od antike do Marksa, na nekoliko seminara izlagao Marksov dijalektički i istorijski materijalizam kao filozofiju modernog, naučnog socijalizma. Od njega smo saznali da borba savremenog proletarijata nije samo politička borba protiv kapitalizma nego da ima i naučnu teoriju, svoju filozofiju.”

Danilo Vukajlović je bio oženjen profesoricom Jelkom Vukajlović iz Šibenika koja je 1942. godine, do hapšenja, bila na čelu prvog odbora Antifašističkog fronta žena.

Profesor Danilo je ostao upamćen kao „dijete učiteljice patriotkinje koja je svog sina učila da sve patnje treba podnositi bez suza i malodušnosti, da će se samo neprekidnim radom, učenjem i borbom za humanizam dočekati vrijeme bez očaja i gladnih usta. Tako je sa svojim đacima stigao i do posljednjeg ispita (…)“

Nakon rata jedan klub prosvjetnih radnika Mostara bio je nazvan po Danilu Vukajloviću.

ODLOMCI IZ LITERATURE:

Iz sjećanja Čede Kapora o događajima na Miljevini i susretu sa Titom:

„Danilo je ležao pokraj putanje, ječeći tiho. Nismo mogli da mu tu, odmah, ukažemo neku naročitu pomoć. Čekali smo Ijekara, kojeg u toj situaciji nije bilo lako i brzo pronaći. Prolazile su kolone iznurenih ljudi. Mrak se polako spuštao niz gole padine Jahorine. Malo ko je zastajao i gledao na nas: posljednjih dana poginuli i ranjeni mogli su se vidjeti gotovo na svakom koraku i ljudi su na to već bih navikli. Pokušavali smo da Danilu bar zaustavimo krvarenje, da mu makar malo olakšamo očigledno posljednje časove. U jednom trenutku, iz neke kolone koja je žurno, bez riječi prolazila, izdvojio se mršav čovjek sa šajkačom, u suknenoj bluzi i prišao. Pogledao sam ga i odmah poznao figuru i lik Vrhovnog komandanta. Skočio sam i stao mirno. Drug Tito se nadnio nad ranjenike pitajući: »Ko je ovaj borac, komesare? U šta je ranjen?« Ukratko sam objasnio. Drug Tito se sagnuo i dohvatio Danilovu ruku. »Pa šta čekate?« pitao je dalje, ljutito »Gdje su ljekari? Gdje je ta hirurška ekipa?« Pokušavao sam da nešto odgovorim — ali, šta se tu moglo odgovoriti! On je u međuvremenu dozvao svog kurira i nešto mu, kratko, naredio. »Učinite sve što se može i izvijestite me .. .« rekao je, odlazeći žurno za svojom kolonom, koja bijaše već izmakla. Stigli su uskoro ljudi iz hirurške ekipe. Učinili su, zaista, sve što se moglo. Bilo je uzalud. I Danilo Vukajlović je ostao zanavijek tamo, na samoj ivici širokog i krvavog poprišta.“ Prema još jednom izvoru: „Iako je Danilu bomba razmrskala obje noge a krv šikljala ispod šinjela, kad mu je iznenada prišao i uzeo mu ruku drug Tito, koji je veoma uzbuđen tražio hiruršku ekipu, Danilo je, mada je bila noć, prepoznao svog Vrhovnog komandanta i posljednjim naporom pozdravio ga s jednom jedinom riječi: »Živio!«

Iz sjećanja Mide Šabanac: “U bolnicu je doveden i moj profesor Danilo Vukajlović. Poslije kraćeg vremena ranjeni profesor je dobio gangrenu. Već tada nismo imali ni doktora Simu Jankovića, koji je, i sam, na plemenitom poslu poginuo od bombardovanja. Profesoru Vukajloviću trebalo je amputirati nogu. To je učinio Tripo Vujačić, običnim nožem, jer je u bombardovanju uništeno i ono malo sanitetske opreme. Ostao mi je u teškoj i veoma neprijatnoj uspomeni momenat kada su profesoru Vukajloviću sjekli nogu. Voljela sam ga, kao i cijela moja generacija. Prisustvovati operaciji, u kojoj ničim nisam mogla pomoći dragom čovjeku, zaista je bilo teško…”

O pogibiji profesora Vukajlovića i njegova dva đaka:

„Našu kolonu ranjenika u Jabuci stigla je bolničarka Ksena Zimović-Janković. Onog dana, kada smo izmakli iz Rata i ona je sa ostalima doživjela teško bombardovanje naše Desete hercegovačke brigade. Priča nam o stradanjima mnogih drugova. Od jednog bombardovanja poginuli su Mostarci Niza Šarić i Hamdija Brkić. Bomba je smrtno ranila i Danila Vukajlovića, odnijela mu obje noge. Teže su ranjeni još mnogi drugovi, među njima i Osman-Osa Grebo. Tu, u blizini, poginuo je i komandant Sedme banijske brigade Nina Maraković. Ražalostilo me je njeno pričanje i u mislima sam se prenio u mnoge događaje koji su prethodili ovim žrtvama. Sjetio sam se drugovanja s Danilom i njegovog odlaska u nevesinjski kraj, u partizane. Sjetio sam se danonoćne borbe i neustrašivih akcija što ih je omladina Mostara vodila protiv okupatora i njegovih saradnika odmah od prvih dana okupacije. Četiri brata Šarića i četiri brata Brkića već su pala u ovoj velikoj herojskoj borbi. Sve omladina, kojoj je pripadao i Osa Grebo. Eto, zajedno s njima gine i njihov profesor, na istom mjestu i za istu ideju.”

Pogibija đaka i njihovog profesora ostavila je utisak na borce i drugih brigada. U jednom od prvih partizanskih listova, u tekstu „Šta znače napisi o  polaganju ispita na srednjim školama u Mostaru“ (Bilten od 16. maja),  komentator utvrđuje da se „najbolji mostarski omladinci bore u Desetoj hercegovačkoj brigadi, dok se „čitava jedna grupa svršenih đaka Učiteljske škole iz Mostara zajedno sa svojim profesorom i bivšim razrednikom Danilom Vukajlovićem (koji je upravo tada poginuo na Sutjesci, prim. M.S.) bore protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika (…)“

Iz predgovora Josipa Broza Tita u knjizi “Hercegovina u NOB” (1961.):

“(…) Duboko mi se usjekao u pamćenje lik jednog takvog borca iz hercegovačkih jedinica. Bilo je to u toku Pete ofanzive, kada sam poslije teških dnevnih borbi gledao kako se jedan bataljon hercegovačke brigade kreće iz šume u selo, na odmor. Iznenada i mučki naletjelo je jato njemačkih »štuka« i sručilo na bataljon
smrtonosni teret svojih bombi, što je prouzrokovalo veoma velike žrtve. Kad sam, odmah poslije toga, naišao sa Vrhovnim štabom na mjesto napada avijacije, našao sam tu veliki broj ranjenih i ubijenih boraca. Prišao sam jednom teško ranjenom borcu, pokrivenom do grla šinjelom ispod kojeg je u mlazevima šikljala krv, jer su borcu obje noge bile razmrskane. Pored njega je mlada medicinska sestra bespomoćno plakala. Iako je već bila noć, on me je odmah prepoznao i sa posljednjim naporom, ali još dosta jakim
glasom, pozdravio me sa »živio!«. On je znao da umire, ali je bio svjestan da umire za jednu veliku stvar. To je bio lik jednog od mnogih heroja koji su svojim životima ovjekovječili našu borbu i zadužili naše narode. Mene je to duboko kosnulo, ali nisam mogao ništa drugo da učinim za njega osim da naredim da se hitno prenese u jednu kuću i da se pozove Ijekar. Kasnije sam saznao da je taj hrabri borac podlegao ranama i da je bio iz Mostara.”

U prilogu: biografija D. Vukajlovića (Vlajko Skiba, “Na posljednjem ispitu”, izvor: CIDOM)