Borivoje R. KOVAČEVIĆ 

BORIVOJE BORO (RISTE) KOVAČEVIĆ, rođen 14. oktobra 1924. godine u Mostaru, đak iz kvarta Donja mahala. Član SKOJ-a od 1941. Uhapšen kod kuće od ustaša 1. avgusta 1941. sa ocem Ristom (1889-1941) , državnim majstorom, nosiocem Albanske spomenice, prilikom masovnih ustaških hapšenja mostarskih Srba. Nakon nekoliko dana provedenih u zatvoru u školi Kraljice Marije, pretvorenu u sabirni logor (gdje su mnoge tukli i držali po vrućini bez hrane i vode), Boro i Risto su sprovedeni u Jablanicu, a 8. avgusta 1941. prebačeni u logor Jadovno kod Gospića, gdje su uskoro ubijeni. Prema komentaru koji je ostavio Ristin najmlađi sin Petar 2010. godine na sajtu Jadovno, komšinica Zorka Radovanović, koja je „preživjela strahote logora u Jadovnu po povratku iz logora kazivala je mojoj majci kako je vidjela da tata namješta sinu Bori rukav na mjestu gdje su ga vezali žicom prije odvođenja na gubilišta u jame na Velebitu.“

Prema svjedočenju jedne preživjele zatvorenice:

“Na jeziv prizor smo naišli u gospićkoj kaznioni, gdje smo zatekli masu ljudi. Ustaše su postavile četiri ili pet redova veoma dugih lanaca cijelorn dužinom kaznioničkog dvorišta, i naredili su da dva po dva zatočenika muškarca stanu pored lanca, pa su im žicom vezali ruke i privezali ih za željezni lanac. Stajali su zajedno sin sa ocem, brat sa bratom, prijatelj s prijateljem. Poslije su ih tako vezane pokrenuli, u ogromnirn kolonama, na posljednji put, koji je vodio do čuvenog Jadovna u Velebitu. Tu su ti jadni ljudi završili svoj život. (svjedočanstvo Dane Milićević iz Mostara, uhapšene 28.7.1941. i kasnije odvedene u Gospić). ” (Mahmuh Konjhodžić, Mostarke)

Stariji Borin brat BRANKO BRANA KOVAČEVIĆ, rođen 1922, Koleško, Nevesinje, đak, u to vrijeme je bio na terenu u istočnoj Hercegovini radeći na podizanju ustanka. U NOB od 1941, član KPJ od 1939. (po nekim izvorima  1940.), omladinski rukovodilac 1. bataljona, krajem rata sekretar Oblasnog komiteta SKOJ-a za Hercegovinu. Umro 1969. godine u Beogradu.

Za vrijeme rata, Borina i Branina majka Zorka je ostala sama u Mostaru sa dvoje najmlađe djece, Perom i Brankom. U poglavlju “Mala Branka i njena majka” u knjizi “Život piše svoju priču”, Mensur Seferović piše:

“Hanu (Muštović, prim.a.) je iznenadio rani dolazak njene poznanice iz sokaka Zorke Kovačević, tihe i dobre žene, kojoj su ustaše 1941. godine odvele i ubile muža samo zato što je Srbin. Ona je ostala u cmo obučena sa dvoje djece, sama, hrabro se boreći sa nedaćama života, strepeći da jednog dana dođu i po nju i djeca ostanu sama. “Curica od 5-6 godina koju je Zorka držala za ruku bila je uplakana”, prisjećao se Mirza Muštrović.” Pogled je zabola u zemlju i nestrpljivo čekala šta ce Hana reći. S vremena na vrijeme potresaju je zaostali suzdržani jecaji. Došla sam – poče Zorka – da te molim, moja Hane, da mi Branku primiš. Već danima ne prestaje ponavljati Hoću i ja u mejtef. Ne možeš ti tamo, govorila joj Zorka, neće te primiti. Tamo idu muslimanska djeca. ‘Kad mogu ona, mogu i ja,’ odgovarala je Branka. i dovela sam je da čuje sta ti kažeš. Niko bolje i lakše ne može da se sporazumi kao majke. Branka je “ispod oka” bacala poglede na Hanu isčekujući nestrpljivo šta će odgovoriti. Hana ju je pomilovala, a onda se obratila Zorki: ”Hoću, drugo, kako neću. Dobro kaže mala, kad mogu sva djeca iz mahale, zašto ne bi i ona mogla. Nabavičemo joj tablu, spužvu, pisaljku i sufaru”. Sutradan je mala Branka medju prvima došla u mejtef “pod punom opremom”. Bila je najrevnosniji dak mejtefa (…)”. Zorka Kovačević se spominje i kod Mahmuda Konjhodžića („Mostarke“), kao komšinica Zlatke Vuković. Zlatkina kćerka Radojka se sklonila kod Zorke 31. jula 1941. kad je u njihovoj kući bio okršaj sa ustašama (“prva bomba u Mostaru”), a majka Zlatka uhapšena i streljana.