From the old press: The Story of the Mostar Resistance and the Mostar Battalion
Nusret Seferović, Article series: The Partisan Mostar Part 1
In July 1941, the Regional Committee of the Communist Party of Yugoslavia (KPJ) for Herzegovina, together with the local party organization in Mostar, attempted to send a larger group of armed communists from the city to the Eastern Herzegovina region to organize and develop the uprising.
Between August 15 and 20, a group of 28 communists, led by Savo Medan, managed to leave the city and reach their designated location. The detachment departed after 9 p.m. from the Bjelušine neighborhood, armed with 16 rifles, each supplied with 150 rounds. Each fighter also carried a revolver and at least two “Kragujevka” rifles.
The detachment included the following comrades: Karlo Batko, a worker; Danilo Milićević, a high school student; the Vujović brothers—Slavko and Sveto, intellectuals; Boro Zurovac, Boro Radan, and Ranko Mihić, a high school student; the Avdalović brothers—Boro, Ljubo, and Momčilo (Mladen), intellectuals; Luka Knežić, a worker; Andrija Staić, an aviation officer of the former Yugoslav army; Živko Vuković, a high school student; Boro Balać, a worker; Salko Pezo, a high school student; Pero Lažetić, a worker; Hasan Bubić, a worker; Neđo Bitanga, a worker; Života Neimarović, a worker; Aziz Koluder, a worker; Rade Salatić, a worker; Petar Krajina, a worker; Remzija Duranović, a worker; Nenad
Vasić, a student; Obrad Slijepčević and Vasko Gnjatić,
workers. When the detachment set out, they were seen off by Avdo Humo and Muhamed Grebo.
During the night, the detachment carefully passed by the
villages below Velež and took shelter the next day under the highest peak of the mountain. The following night, without a guide, they navigated the rugged terrain using a map and compass. They descended near the Muslim village of Sopilja, a Ustaše stronghold in Nevesinje Field, and passed between Ustaše guards under the cover of night. At dawn, they reached the Mostar–Nevesinje road near the church in Kifino Selo, from where they moved on to the village of Bratač. The villagers welcomed them warmly, providing food and shelter before they continued through the villages of Donji Drežanj—where they encountered Obren Ivković and Brana Kovačević—and Gornji Lukavac, where they stayed for two to three days while Savo Medan and Nenad Vasić set out to meet Miro Popara. Once contact was established, the detachment proceeded to Fatnica, where fighting had already begun.
On August 27, the insurgents had eliminated the enemy
garrison at Divin, and the battle had moved toward Plana. The detachment immediately joined the fight. Alongside other communists and sympathizers, this group fought against both the Ustaše and looting and pogrom-driven factions that were also involved in the siege of Plana. That same day, Plana was captured, and the fighting shifted toward Bileća.
“The units under our influence, or rather our comrades
within those units,” reported Uglješa Danilović in his September 17 report to Svetozar Vukmanović-Tempo on the military-political situation in Eastern Herzegovina, “tried to steer the battle in a different direction. Thanks to these efforts, a massacre of the Muslim population in Bileća was prevented. Our units protected the Muslim neighborhoods, but they could not stop the looting of shops (many Serbian-owned stores were also looted) by marauding gangs…”
To Various Parts of Herzegovina
After these battles, according to the pre-established plan
made before their departure from Mostar—with only minor personal adjustments—the comrades from the detachment split into smaller groups and were sent to different regions of Herzegovina.
For example, Ranko Mihić and the Avdalović brothers were
sent to the Gacko region, Karlo Batko and Danilo Milićević to the Stolac area, Rade Salatić to Trebinje, and Savo Medan and Života Neimarović to Nevesinje. With the help of comrades they found there, they formed one of the first
Partisan battalions in Herzegovina, Nevesinjska puška (“The
Nevesinje Rifle”). The battalion commander was Dukica Grahovac, a local peasant, with Obren Ivković as his deputy, while the political commissar was Savo Medan, and his deputy was Života Neimarović.
Later, 13 more men moved north, though there were no reports about them at the time. However, in a report dated September 8, the Regional Headquarters for Herzegovina and Lepa Perović informed the Headquarters of the People’s Liberation Movement for Bosnia and Herzegovina, stating, “We hope to receive their reports soon.”
Based on reports received from the field and accounts from
comrades who had returned to the city, Avdo Humo, outlining the military-political situation in Eastern Herzegovina, informed Svetozar Vukmanović-Tempo that armed units had been organized in villages across the
following districts: Trebinje, Bileća, Nevesinje, Gacko, and Stolac, and that district headquarters had been established.
In Northern Herzegovina
While traveling through Herzegovina, Uglješa Danilović stayed in the northern part of the region, near Konjic, for three to four days. “Two days after my arrival,” he wrote in his already mentioned report to Svetozar Vukmanović, “a detachment of nine men arrived there, and before me, three comrades had already reached the area.”
These comrades had been sent from Mostar to the Konjic district to prepare for the arrival of more fighters and to organize the uprising in the region. “Immediately after the detachment arrived,” the report continues, “we called a general assembly attended by 30 to 40 people. I explained the purpose of our arrival, the situation, and the battles in other areas. Everyone present supported taking action, but the available equipment was very limited. However, with what we had, it was possible to begin operations. Our first objective was to clear the area of enemy forces, which consisted of several small garrisons. According to the intelligence we had, these actions could be carried out with minimal casualties. At the same time, we started disarming enemy-sympathetic civilians.”
Relations between the Muslim and Serbian populations in that area were significantly better than in other parts of Herzegovina. “People themselves recognize the necessity of cooperation, as only through unity can we achieve complete success in our actions,” Danilović noted. During the general assembly, the detachment was divided into units, and preparations were made to form three companies. Before departing, he emphasized to his comrades the importance of swift action.
How and Where the Detachments Left the City
Determining the exact number of detachments that left Mostar over the four years of the People’s Liberation War is difficult, as no one systematically recorded this information. However, it is known that almost every month, at least one detachment would leave the city, and in certain periods, detachments departed every two or three days.
Couriers or comrades who were already part of the Partisan units, and who knew the escape routes well, would lead these detachments out of Mostar.
Among those who most frequently led detachments out of Mostar were: Vasilije Maslo-Vaso, Alija Kreso, Šerif Bubić, Vojo Ivanišević, Meho Trbonja, Petar Krajina, Hidajet Šarić, Pavle Neimarović, as well as Enes Orman, Mustafa Alikalfić – Brko, Huso Vuk, Safet Dizdar, Tofik Demirović, and others.
Detachments typically departed from various neighborhoods, including Carina, Mazoljice, Brankovac, Bjelušine, Luka, and Donja Mahala. Until mid-1942, when Partisan units temporarily withdrew from Herzegovina, Mostar detachments were sent partially to southern Herzegovina but predominantly to the north. In that region, near Borci—between Mostar and Konjic—the Partisan battalion known as the Mostar Batalion was formed..
Footnotes:
1) In Mostar, any group of people heading towards liberated territory to join Partisan military units was referred to as a detachment, regardless of its size. Participants would secretly gather at two or three locations across the city, following prior instructions from the underground organization regarding time and place. Once outside the city, these groups would formally organize into detachments.
They most frequently assembled in private homes, such as those of Života Neimarović, Lazo Radišić, Anica Milić, Milica Samardžić, Elezović, Patak, Avdo Arap, Vasko Gnjatić, Osman Šantić, Meho Zalihić, Fikret Vila, Ahmet Jehović, Avdo Pavlović, Memnuna Hadžiosmanović, Imšir Gigić, and Deronja. Other gathering points included the Orthodox cemetery, an abandoned house once belonging to Mića Bejat, the Alikalfić house in Brankovac, and a deserted home in Ševa’s Vineyard.
2) Života Neimarović: A worker and a member of the Communist Party of Yugoslavia (KPJ) since 1940. He was captured by Chetniks during the withdrawal of Partisan forces from Herzegovina and handed over to the Italians. He was executed in the summer of 1942.
3) meaning the Konjic Area: In early September, a detachment left Mostar for the Konjic region. The group included Nijaz Šarić, Osman Grebo-Osa, Šaćir Palata, Hasan Bubić, Memal Dragnić, and Aziz Koluder. Upon arrival in Konjic, they were joined by Nono Belša and Muhamed Pirkić.
A few days earlier, on September 5, Salko Fejić, Alija Delić, and one other comrade, whose name remains unknown, also left Mostar..
(To be continued)
Source: Borba
Nusret Seferović: The Partisan Mostar Part 2
The detachments usually exited between the hills of Stolac
and Veliki Kuk or between Stolac and Pudari, moving very cautiously past enemy
guards. From there, they continued their route between the villages of Dobrča
and Pošipovci to Maslopolje, then across Brasina to Prišek. From there, the
path continued either through Mlinići—when there were no Chetniks—or via
Pločenj, then to Klanac and Prijevorac, across the Zijemlje Field to Zeravac,
and from there over Golo Brdo to the village of Kušići. The detachments would
stop there at the house of Marko Kurteš and Danilo Gatalo. After a short rest,
the journey continued through the “Black Forest,” past the village of
Česi, below Rat-Kamen, to Čemerno, then from Čemerno to Planica, and down the
Okuke road to the Glavatičevo region, continuing to Boračko Lake, where the
battalion headquarters was located.
For some time, until mid-1942, while strong partisan detachments and liberated territories still existed in eastern Herzegovina, a shorter route was also used: from Zijemlje via Hansko Polje, Bahtijevići, across Lipet and Kula, to Boračko Lake.
For Southern Herzegovina…
For southern Herzegovina, the journey followed one of two
routes: the first went through Kričani, below Svinjarina, Banjdoli, and
Kokorina to Prijeki Gromovi, then across the Mostar–Nevesinje road, between
Žulje and Rabina, reaching Udrežnje, where partisan units were stationed. The
second route passed through Zijemlje, Lakta, Umčani, and Odžak to Lukavac,
where the headquarters of the Nevesinje Rifle battalion was located.
When, in mid-1942, partisan units were forced to temporarily withdraw from
Herzegovina to western Bosnia, Mostar remained far behind them. Nevertheless,
recruitment of fighters from the city for the partisan army did not stop.
Among others, this was reported by Vaso Miskin, a member of
the Provincial Committee. In a report from the newly formed Regional Party
Committee for Herzegovina, Hamo Grebo wrote on September 20, 1942:
“Comrades from the Municipal Committee have
established contact with the organization in Jablanica and the 1st Mostar
Battalion. They will strive to transfer all illegal fighters and compromised
comrades to the partisans as soon as possible. Transfers were successfully
carried out individually, and through the railway workers’ organization, people
were being moved almost daily from Mostar to Jablanica or Ostrožac, and from
there to the first units of the 10th Herzegovina Brigade and other partisan detachments.”
However, there were situations where these efforts were not
enough. One such problem arose precisely when the enemy controlled Herzegovina,
and the authorities of the so-called Independent State of Croatia (NDH) took
advantage of this situation by enforcing conscription into their army. In his
report, Grebo further stated:
“In the city, conscription is being carried out for
young men born in 1921, 1922, 1923, and 1924. Even a single day’s delay results
in a military court sentence. We informed the Mostar Battalion to find a
suitable location and make a plan to stop the train transporting the 1923
conscripts to Varaždin. We will notify them at least two days in advance.”
Some of these recruits never even boarded the train, as the
youth organization helped them hide and later sent them to the partisan
detachments through “normal” routes.
Due to the high number of people wanting to join the
partisan units and the party organization’s efforts to send as many fighters as
possible from the city to the army, all the existing escape routes proved
insufficient. Seeking new exits, at the end of July 1942, one detachment left
the city in broad daylight via a new route: through Raška Gora, below Goranci,
then across Čvrsnica and Plaša, finally reaching Doljani.
Although the detachment had been spotted, it successfully reached our units despite passing through unknown, mountainous, and rugged terrain for the first time.
In a report from the Sjenčina gendarmerie station dated July 27, 1942, sent to the district authorities in Mostar, it was stated:
“On July 26, 1942, Karlo Rajić, the elder of the village of Gornja Prežnica, reported to this station that a group of 20 rebels had moved from Mostar and was heading toward Duvno. This group of rebels is well-armed with rifles, machine guns, and bombs. The rebels remained on July 26 in the Čvrsnica mountains, at a place called ‘Težovnica,’ until nightfall.”
The station commander, Sergeant Blažević, reported that “no measures were taken because the station only has ten gendarmes, and it must also be secured every night with the available armed forces.”
In early spring 1943, a partisan detachment was formed in Hrasno, between Stolac and Ljubinje. The city was under blockade, and the road to Hrasno was long and full of obstacles. However, two routes were found:
- The first route led from Bjelušine or Luka to Svinjarina, Banjdol, Kružalj, Kokorina, Prijeki Grom, between Žulje and Okolišta, above Vranjevići to Hodovo, then between Kozice and Trijebanj to Lokve, Prenj, across the Bregava River to Hairlići and Hrasno.
- The second route started from Donja Mahala, following the railway tracks, passing between Čekrk—where an Italian bunker was located—and Hum, then through the pass to the Mostar–Jasenica road, near the airfield towards the Neretva River.
A short break was taken at the abandoned Mujić house, where the group waited for others, as only small groups could move up to that point. From there, the detachments moved along the right bank of the Neretva towards Baćevići, arriving before dawn. They stayed at the home of Dragutin Škoro, where the detachment would rest for the day. Security was ensured both by the detachment’s own guards and by local villagers.
The following night, the detachment crossed the Neretva in small boats. On the other side, Žarko Šupljeglav had organized their reception. The detachments then continued through Hodbine, Rotimlja, between Stanojevići and Trijebanj to Lokve, then near Aladinići across the Mostar–Stolac road to Prenj, across the Bregava River to Hairlići, and finally to Hrasno.
At Rotimlja, the detachment was usually met by a member of the District Party Committee for the Stolac region.
All the detachments that attempted to reach Hrasno during this period failed to reach their destination.
One detachment was crushed in mid-April 1943 before it even reached Hodbine. Many comrades were captured by Italian and Chetnik forces. To avoid falling into enemy hands, Neđo Bitanga—who had previously returned to the city from the field but was now attempting to escape again—threw a grenade under himself and died.
Another detachment, which had just set out to meet the 10th Herzegovina Brigade (which was advancing from northern Herzegovina towards Hrasno), was attacked and destroyed.
Enemy documents recorded the tragedy of this large group of young communists.
On July 5, 1943, the commander of the Blagaj gendarmerie station, Sergeant Mujo Džonko, reported to the Velika Župa Hum in Mostar:
*”On July 4, 1943, around 2:30 AM, about 200 German SS troops, along with three officers, arrived in Blagaj from Mostar. They requested that the gendarmes from this station guide them and show them the way to Kaluđer Bunar and towards Stjepan Krst. Gendarme Rašid Krupalija and auxiliary officer Osman Mutilović were sent with them. When they arrived at Kaluđer Bunar around 10 AM, near Stjepan Krst, the troops advanced and encountered a group of partisans, immediately engaging them in combat.
During the clash, 8 partisans were killed, 3 were wounded, and 23 were captured. The captured weapons included 1 mortar, 1 heavy machine gun, and 39 rifles.”*
Since part of the group managed to retreat, “the troops continued pursuing the partisans towards Dabrica.”
(To be continued…).
Source: Borba
Nusret Seferović: The Partisan Mostar Part 3
The Germans took the captured prisoners and later executed them at Mostarsko Blato (aka Ovojci). Among those executed was Mladen Balorda.
Who Joined the Detachments?
Not all detachments had the same number of members. For example:
- The detachment from October 5, 1941, had 28 people.
- The one from December 25 had 27.
- The detachment from March 21, 1942, had 23 members.
- The one from October 15, 1943, had 40.
- The detachment from November 10 had 30.
- The one from January 14, 1944, had 54 members.
- The detachment from February 17 had 30.
Primarily, activists sought by the police—who were not essential for underground work in the city—were sent to partisan detachments. Likewise, patriots who wanted to take up arms and fight for the freedom of the people joined the ranks.
Almost every individual who left the city to join a detachment was equipped with weapons, ammunition, medical supplies, and propaganda materials. The detachments regularly carried rifles, ammunition, medicine, surgical instruments, literature, and writing materials (paper, pencils, ink, pens, carbon paper, mimeographs, typewriters) to the partisan units they were heading toward.
For instance, on October 17, 1941, a detachment of 19 people carried 40 rifles, around 6,000 rounds of ammunition, over 80 hand grenades, and 30 military raincoats. The detachment from March 21, 1942, carried, among other things, an entire field surgical hospital.
All this material was gathered—and the mobilization efforts carried out—by Party and youth (SKOJ) organizations, the Women’s Antifascist Front (AFŽ), National Liberation Committees, and People’s Aid Committees. Everything was coordinated through a special technical apparatus under the leadership of the Local Committee of the Party.
Although the organization and departure of these detachments were kept in strict secrecy, the enemy was aware of their existence and of the constant, almost daily movement between the city and the liberated territory. They sought to capture people or at least prevent their departure from the city. For example, in March 1942, the Ustaša police learned about the departure of a large group from Luka. They managed to seize medical supplies and other materials prepared for the detachment, but they did not capture anyone. Despite the alarm and the deployment of a large number of Italian soldiers and their security forces around the city—including the use of searchlights—everyone still managed to leave the city. The enemy organized ambushes within the city, outside of it, and in the surrounding areas where they suspected the detachments would pass. However, the detachments always successfully avoided encounters with the enemy before leaving the city. Nevertheless, over the course of four years, there were instances when the enemy managed to set up an ambush in the right place. In such cases, the detachments – or individuals who were leaving alone – responded with gunfire as a rule.
The First Armed Clash with the Ustaše in the City
It happened around noon on July 31, 1941, in Donja Mahala Street. A truck full of Ustaše, led by Mirko Buhač, stopped just below the Luka Bridge. With their rifles aimed, the Ustaše stormed into the courtyard of the Vuković house.
At that moment, inside the house, a group of communists was holding a meeting: Slobodan Vuković, Ahmed Sefić, Mahmud Đikić, Mustafa Husković i Jusuf Čevro. Slobodan was the first to spot the Ustaše in the courtyard. Without hesitation, he fired at them with his revolver. His mother, Zlata, sprang into action, unscrewing the fuse of a hand grenade and shouting to her comrades:
— “Run… I’ll hold them here…”
She then threw the grenade into the courtyard among the Ustaše. An explosion followed, accompanied by screams. The more composed Ustaše returned fire, but the communists took advantage of the moment and escaped from the house. Two hours later, in the courtyard of the gymnasium, Zlata Vuković was executed along with Ahmed Sefić, a technician, and Vera and Dejan Popović, a law student. That same day, posters announcing their execution were plastered across the city.
The Ustaše soon managed to capture Slobodan Vuković and Jusuf Čevro. That evening, on August 1, 1941, Ivo Herenčić, an “Ustaša captain of the Poglavnik’s bodyguard battalion,” reported that:
— “The communists—Slobodan Vuković, a 22-year-old graduate technician, an Orthodox Christian from Mostar, and Jusuf Čevro, a 27-year-old tailor’s assistant, a Muslim from Mostar—were captured and immediately executed.
However, later in 1942, the kidnapped Ustaša member Čavo stated during his interrogation before the Partisan court that Vuković and Čevro were not executed immediately. They were brutally tortured in an attempt to make them betray their comrades. Slobodan told the Ustašas only this:
— Yes, I am a communist. I know where many comrades are hiding, but—it’s all in vain for you!
Seeing him battered yet unbroken, Herenčić grew concerned:
— If all communists are like this… we will achieve nothing against them.
Čevro’s stance only reinforced this belief. Both men were executed at Ovojcima near Široki Brijeg.
No one from Gojko Vuković’s family lived to see the liberation
Zlata was the wife, and Slobodan the son of Gojko Vuković, who in 1907 participated in the formation of the first trade unions and, in 1909, the first organizations of the Social Democratic Party in Mostar and Herzegovina. He belonged to the left wing of the Social Democratic Party. In mid-1918, he was elected to the Mostar National Council. He had been a member of the Communist Party of Yugoslavia (KPJ) since its founding. At the Vukovar Congress in 1920, he was elected to the Central Council of the KPJ and remained a member of the Party’s Central Committee until his death.
At the end of 1920, he organized the Regional Party Conference, where he was elected to the Executive Committee of the regional leadership. That same year, he was the bearer of the district party list in the parliamentary elections. In May 1932, he attended the Second Party Conference in Vienna, followed by the Third Congress of the Party, also in Vienna.
When the Provincial Committee of the Party for Bosnia and Herzegovina was established in 1927, he was elected as a member. In 1928, he traveled illegally under the name Karlo Hotiček to Moscow for the Sixth Congress of the Comintern. After the congress, as part of a delegation, he toured the Soviet Union. On that occasion, at a rally in Baku in honor of the delegation, he addressed the audience on behalf of the Yugoslav proletariat.
After the January 6, 1929, dictatorship was established, he was arrested (he had been arrested several times before) and sentenced to three years in prison and five years of loss of civil rights. He was released from prison on May 23, 1933. He died on July 6, 1934, in a work accident as a member of the Central Committee of the KPJ.
Proleter, the official organ of the KPJ, wrote about his death in August 1934:
“The working class of Yugoslavia and the Communist Party have once again lost one of the first among the first, the best among the best of the old guard of revolutionary fighters.”
His eldest son, Mladen, a high school student, was arrested for political reasons in Sarajevo in 1936, 1937, and 1938 and put on trial. He joined the National Liberation Struggle in 1941 and was killed in eastern Bosnia in 1942.
Gojko’s daughter, Radojka, participated in the National Liberation Struggle from 1941. After the Battle of Sutjeska, exhausted, she was captured by Chetniks and executed.
His youngest son, Rade, was a political commissar of a youth company in the 29th Herzegovina Division in 1944. He was killed at Ivan-Sedlo in March 1945.
No one from Gojko Vuković’s family survived to see the liberation.
Women’s Demonstrations
That morning, on December 3, 1941, it was colder than usual in the Mostar valley.
From time to time, the monotonous voices of newspaper vendors could be heard on the city streets. Shivering in their worn-out clothes, they hopped from foot to foot, shouting the names of newspapers and the headlines about German victories on the Eastern Front.
— “Viktorija!” they added as the obligatory refrain.
— “There it is on the market for you…” the passersby responded.
(“Viktorija” (Victory) was one of the main propaganda symbols of fascism during World War II.)
(To be continued…)
Source: Borba
Nusret Seferović: Partizanski Mostar 4. dio
— “…You can buy it for kunas…” many locals mockingly retorted as they hurried to the market, looking to buy turnips as they did every day—and, if by chance available, some other vegetables too.
By around 10 o’clock, several hundred older and younger women had gathered at the market.
— “Come on, turnips, people!” the vendors called out from behind their stalls from time to time, hopping from foot to foot to keep warm.
— “You eat it yourself, then shout louder…”
— “Viktorija!” some joked sarcastically.
More and more women kept arriving. They weren’t buying anything, but they weren’t leaving either. In their chatter that morning, at first, there were only vague murmurs of discontent… and then a group of twenty to thirty women passed through, chanting:
— “Viktorija! Viktorija!”—turnips started flying off the stalls.
Then, they took to the streets. Many other women joined them.
We Want Bread!
“When they arrived at the city administration building, most of them remained outside, shouting: ‘We want bread!’ Meanwhile, a few women entered the building, intending to reach Mayor Muhamed Butum,” wrote the head of the district police department, Mate Roko, in his report to the Great County of Hum in Mostar.
“Since neither the Mayor nor the Deputy Mayor were in the office,” the women—protesters—headed to the Mayor’s residence. On their way, they shouted ‘Bread, bread, we are hungry!’ and similar slogans, continuing their chants even in front of Butum’s home. The mayor, who was bedridden due to illness, was inside, and the frightened cries of his wife led her to allow five protesters into his room. There, they demanded an increase in the bread ration from 4.5 to 9 kilograms per person per month, as well as a supply of lard and potatoes for the city.
Shortly after, a city official arrived at Butum’s residence and witnessed his conversation with the demonstrators. Once the mayor assured them that he would do everything in his power, the protesters exited the house and relayed the outcome to the crowd outside. Most of the women dispersed, but a group of around 50—mainly younger demonstrators—marched toward the city market, where they continued their protest for a short time before eventually disbanding.
However, according to the memories of participants, a far greater number of women took part than was stated in the report. The figures were deliberately downplayed to minimize the significance of the mass women’s protest and to reduce the authorities’ own accountability.
The police, however, clearly understood that the protest was not merely economic but also political in nature.
The report listed the names of those arrested—Pava Miletić, Bira Dizdarević, Muruveta Ćemalović, and Zehra Vejzović—while a warrant was issued for the arrest of Grebina and Arpadžić, under suspicion of being the instigators. The report also claimed that these individuals were relatively well-off, and since they were known to the authorities as prominent communists, there was suspicion that the demonstration had a communist agenda.
The Great County of Hum in Mostar forwarded this police report to the Ministry of the Interior in Zagreb, along with a commentary stating that the street demonstrations were “a propaganda effort by communists, who, unfortunately, are numerous in Mostar, especially among Muslims.” But they did not stop at that statement; they went further, suggesting:
“It is absolutely necessary to designate a location for a concentration camp for communists, where the most prominent ones should be immediately sent as a first measure.”
To this end, they proposed that a commissioner of the Independent State of Croatia (NDH) coordinate with the Italian authorities in Sušak to facilitate this action with the occupiers.
“Only in this way,” the report concluded, “can Mostar be rid of these destructive elements, against whom, due to their calculated actions, nothing can be proven.”
From that moment on, neither the authorities nor the Ustaša organizations mindlessly parroted the word “Viktorija” anymore. After this event, the word became associated with turnips rather than fascist victory. Even newspaper vendors were banned from shouting “Viktorija!” when announcing articles about German military victories on the Eastern Front.
Thus, the most frequently used fascist propaganda slogan in Mostar suffered a political defeat.
One Arrival and One Farewell
The Chief of the General Staff, Lieutenant General Lakša, reported from Mostar on the situation as of October 19, 1941, stating:
“On October 17 at noon, General Ambrosio, commander of the Italian 2nd Army, arrived along with the commander of the 6th Corps and the commander of the 32nd Division. Representatives of our authorities and clergy were present, along with an Italian honor company and all Italian officers. From our Domobrani (Home Guard), an honor company with a military band was present, as well as all of our staff officers.
There Were No More Than a Hundred Citizens, Mostly Women.
After the welcome ceremony, an honorary company parade took place, after which the general expressed his gratitude and recognition for the conduct of our company.”
It seems that Lakša was satisfied with the presence of “no more than a hundred citizens.” Precisely because of this, it can be assumed that even this number is exaggerated—likely inflated due to the otherwise low turnout.
Now, here is another enemy report from May 1943:
“On the 5th of this month, at 7 PM, 15 arrested communists and communist sympathizers, mostly members of the local SKOJ (League of Communist Youth), who had been detained since January, were taken by the Carabinieri by train to Metković and then further to Šibenik. Before their departure, a large group of citizens gathered in front of the courthouse where they were imprisoned, but the guards dispersed them. The crowd then spread along the railway tracks all the way to the ‘Malta’ winch at the outskirts of Mostar. There were approximately 1,000 people. As the arrested communists boarded the train carriage, they began singing songs… ‘This land of ours is long and sorrowful.’
However, according to the recollections of participants, the actual number was far greater than what the police chief reported. From then on, deportations to interment camps were carried out at night or during city-wide curfews.
The City as a Volcano – Political Conditions in Mostar
Based on received reports, the Grand Župan sent a document titled “Report on the Situation in Mostar” on July 15, 1942, to the Plenipotentiary of the Minister of the Interior for the Grand Župas of Vrhbosna, Hum, Usora, and Soli in Sarajevo. The report stated:
“The political situation in Mostar is unbearable. Mostar, generally speaking, is a volcano—one spark is enough to ignite it. The city is infected with communism, which has primarily taken hold among the lower social classes. Elements engaged in secret communist propaganda are attempting to attract high school youth to their cause… Parents and schools are struggling to resist this propaganda because it is being carried out very cautiously and covertly, to the point where even legal measures are insufficient. The severity of the situation in the city has not decreased in recent times.”
In another report from the “Mountain Headquarters of Serbian Chetnik Units of Herzegovina” dated June 6, 1942, which states that the “Chetniks have lost patience” and have “begun purging the plague from the flock,” the following was also written:
“The Mountain Headquarters of the Chetniks has taken notice that Mostar is a den of bandits and murderers of the Serbian people. We will soon visit Mostar with our brave units, destroy these dens of bandits, and not a single criminal, assassin, or arsonist will escape us. Even if they hide in rat holes, Chetnik vengeance will find them there.”
Assassination Attempt on Radmilo Grđić
One of the significant armed actions was the assassination attempt on Radmilo Grđić, the former General Secretary of the Yugoslav Sokol Association and the responsible editor of the pro-regime Sarajevo daily “Jugoslovenska pošta.”
Grđić had come to Mostar, as he wrote to Vojislav Samardžić and Simo Tupanjanin in Trebinje through his courier, a certain Gojko Mišeljić, on behalf of the command of the Chetnik detachments in Bosnia and Herzegovina. His mission was to improve cooperation between these detachments and the Italian occupying forces and to establish a direct connection with the Italian General Lusano.
The Local Committee of the Communist Party had already decided that Grđić should be physically eliminated. In early April 1942, Adem Buć, on behalf of the Committee, assigned this task to Vasilije Maslo and a group of his comrades. Together with Zijo Ševo, they developed the operation plan.
Since eliminating Grđić with a revolver was ruled out—fearing that gunfire would alert the police and the Carabinieri too soon—it was decided that the assassination would be carried out using cold weapons. A detailed plan was drawn up, assigning specific roles to each participant. Maslo was to carry out the attack, Gojko Uljarević was to accompany him, and Hivzija Behram was to secure their retreat.
On the first evening, at dusk, they waited for him outside the Santić house, where he was staying. They expected him to return home soon. (Directly across from this house was the so-called “Crooked Alley,” Ramićeva Street—a favorable escape route, as it prevented long-range gunfire and led directly to Bjelušine, from where it was not far to flee into the Stolac hills and then into Velež). However, that evening, Grđić did not return home before the police curfew, forcing the group to withdraw.
(To be continued…)
Source: Borba
Nusret Seferović: The Partisan Mostar Part 5
The next day, Grđić went to the house of Rade Golubović and did not leave until curfew. That day, instead of Behram, Ibro Džaferović was supposed to secure the escape route. Once again, the action was postponed to the following day.
On the third day, as night was falling, Grđić was walking toward his apartment. However, the circumstances for carrying out the attack were far from ideal. Approaching from the opposite direction was a patrol of Carabinieri, and nearby, in front of the basement of a private house used by the Italian army as a storage facility, an armed soldier stood guard.
The assassins hesitated, but the attack could no longer be delayed. Maslo crossed to the sidewalk on the side where Grđić was walking, and as he came close to him, he launched the attack.
By the time the Carabinieri realized something had happened and opened fire, the assassins had already disappeared into “Krivi sokak” (Crooked Alley).
In the previously mentioned report by the police chief to the Directorate for Public Order and Security in Zagreb, the Ustaša Surveillance Service in Zagreb, and the Great County of Hum in Mostar, the event was described as follows:
“On the evening of April 7, at around 20:15, an unknown person ambushed Luka Radmilo Grđić on the street and struck him three times on the head with an axe. The aforementioned individual was transported by the Italian military authorities to an Italian military hospital, where he remains. The wound is of a serious nature. Following the assassination, the Italian military authorities blocked access to the scene, and the officials sent by our administration were unable to gather the necessary information.
The Assassination Attempt on Stjepan Barbarić
On the same day, a little later, another assassination attempt was made. Police Chief Mato Roko reported to his superiors:
“On the 7th of this month, at around 21:50, the secretary of the Great County of Hum in Mostar, Stjepan Barbarić, was in the company of police officer Andrija Kordić at the corner of Crkvena Street near the Šemovac Bridge in Mostar. At a distance of about 30 meters, two young men were spotted on a bicycle, and one of them threw an object toward Barbarić and Kordić, but it struck an electric pole. After throwing the object, the young men fled, and the police officer pursued them, firing one shot from his pistol as they did not stop when ordered to.”
“The next day, on the 8th of this month at around 7:30 AM, a commercial assistant named Ibrahim Gološ handed over a dismantled defensive hand grenade to a district officer in Crkvena Street. He had found it behind the fence of Bajgorić’s wood storage near the pole where the thrown object had landed. However, the young men who threw the grenade could not be found. Investigations are ongoing, and a report will be provided in due time if any progress is made.”
Since this attempt failed, another assassination attempt on Barbarić was organized a few days later. The deputy head of the County Police Department, Grgić, reported:
“On April 22 of this year, at around 21:10, Stjepan Barbarić, secretary of the Great County of Hum in Mostar, was returning home. As he reached the entrance of his house in Predhum Street, two hand grenades were thrown at him—one an Italian offensive grenade and the other a defensive grenade of former Yugoslav military origin. The Italian grenade exploded two meters away from Barbarić, while the other grenade failed to detonate. Barbarić was not injured in the attack. Two individuals were spotted as the attackers, but they were not recognized, and the ongoing investigation could not determine their identities.
The Assassination Attempt on Sulejman Bašagić
The day after the second attempted assassination on Barbarić, another attack was carried out on a prominent Ustaša member. The head of law enforcement reported the incident to the Directorate for Public Order and Security in Zagreb, the Ustaša Supervisory Service (Office 1, Department PO) in Zagreb, and the Great County of Hum in Mostar:
“On April 23 of this year, at around 21:30, unknown individuals fired a shot from a pistol at Sulejman Bašagić, former mayor of Nevesinje and a prominent Ustaša collaborator. There were two attackers. Bašagić was wounded by two shots—one in the left arm and the other in the left side of his back…
Two individuals were spotted as the attackers, but they were not recognized or found. It is beyond doubt that the attack was carried out by communists.”
The Assassination Attempt on Dobrosav Jevđević
Several attempts were made in Mostar to eliminate Chetnik commander Dobrosav Jevđević. Mustafa Alikalfić-Brko, along with a group of comrades, carried out two operations, but Jevđević always managed to take cover at the last moment, resulting in others from his entourage or company being killed instead.
Regarding one of these assassination attempts on Jevđević, the “Incident Report for the Past 15 Days” states:
*”On May 29 at 9:05 PM, unknown individuals threw two bombs in front of the ‘Neretva’ Hotel in Mostar… In pursuit of the perpetrators, Italian carabinieri and local police arrested two suspects: Meho Tačkov, a worker, and Stjepan Sasa, a janitor, both from Mostar.
During the interrogation of the suspects in front of the ‘Neretva’ Hotel, another bomb was thrown at the gathering, causing those present to scatter, including the detainees Sasa and Tačkov. The carabinieri opened fire as they fled, wounding Sasa, who succumbed to his injuries later that night.”*
Atentat na Vinka Malvića
Mostarski omladinci izveli su još nekoliko oružanih akcija u gradu. Sulejman Ćišić, đak učiteljske škole izvršio je sa svojom grupom u kojoj je bilo i omladinki, uspešan atentat na ustašu, profesora Vinka Malvića ispalivši na njega 8 revolverskih metaka.
Već pomenuti satnik Drobac, u svome redovnom „Doglavnom izvješću za minulih 15 dana“, izvještava 29. aprila 1942. da je izvršen atentat na Vinka Malvića i kaže: „Profesor Malvić je istaknuti ustaški borac i računa se da je (atentat) djelo političke naravi, a izvršeno od strane komunista“.
Posle ovog atentata vlasti su preduzele još oštrije mjere — „…pohapsili su nekoliko drugova, zabranili kretanje poslije osam sati i formiranje gru pe od 4 čovjeka, s napomenom da će se bez opomene pucati, postavili masu karabinjerskih patrola na raskrsnicama i po cestama, pokretnih i nepokretnih, blokirali stranu na kojoj se prostire put kojim otpremamo odrede, počeli opasivati grad žicom…“, izvještavao je Džemal Bijedić Pokrajinski komitet Partije.
U istom izveštaju se kaže da je posle atentata na Grđića „uhapšeno preko 20 drugova i njihovih porodica“ i da su „ova hapšenja izvršili Talijani“ dok su posle atentata na Barbarića i Bašagića, hapsile „hrvatske vlasti“. Uprkos toga što „poslije akcije nastupi reakcija, koja pokosi naše najaktivnije drugove“, mase odobravaju ove akcije, a mali je broj onih koji ne odobravaju. Strah kod ustaša, četnika i špijuna je takav da se poslije 6 časova nijedan takav tip ne pojavljuje na ulici. Uopšte, poslije ovih akcija vlada mišljenje da tipovima nema mjesta nigdje. Već mnogi bježe iz Mostara“. (Nastaviće se)
Nusret Seferović: Partizanski Mostar 6.dio
Atentat na policijskog agenta Muju Trbonju
Početkom 1943, u vreme okupatorsko-četničkih priprema za ofanzivu protiv naših snaga u Bosni, Dalmaciji i Liki, u Mostar je partijska organizacija pripremala ponovni atentat na Jevđevića. Pripremama je rukovodio Salko Šestić. Atentat je, međutim, slučajno osujećen. Na zahtev četničke komande policija je izvršila masovna hapšenja omladinaca, pa je tom prilikom uhvaćen i Šestić.
U policiji je strašno mučen. Ali nije ništa rekao. Kad su ga jedne noći posle saslušanja sprovodili u ćeliju, prikupio je poslednju snagu i šakom udario pratioca, pa onda pokušao da beži. Istrčao je iz zatvorskog dvorišta na ulicu, ali, izmučen i iscrpen nije uspeo da pobegne. Stražari su ga pristigli i ubili. Njegovo ubistvo uzbudilo je ceo grad. Ugledni građani i narod postavili su zahtev da se izvrši javna sahrana. Međutim, da bi izbegli demonstracije, sahranjen je noću. Svake noći su na njegov gob dolazili omladinci, kitili ga cvećem, koje je policija sutradan razbacivala. Onda su na njegov grob stavljali kamu, kao znak osvete.
Uskoro je pred samom policijom ubijen mostarski Kosmajac, policijski agent Mujo Trbonja.
U izveštaju šefa policije o ovom atentatu se kaže: “Dana 1. ov. mj. u 21, 15 sati u Kralja Tomislava ul. u Mostaru pri izlasku iz trafike kapetanović Meha ispaljeno je dva metka iz samokresa 9 mm na redarstvenog izvidnika ove oblasti Trbonja Mustafu. Atentator je išao na dvokolici i opazivši T.M. da izlazi iz spomenute trafike opalio je na njega dva metka, bacio dvokolicu i pobegao ulicom kralja Tomislava odakle je krozjednu malu uličicu pobjegao koritom Neretve.
Opis atentatora se slaže sa opisom Šefkije Bošnjića i opravdano se sumnja da je isti izvršio atentat na Trbonju Mustafu da osveti smrt Šestića Salke (izvešće Taj.br. 288/43) jer se u komunističkim krugovima govorilo da je Šestića ubio izvidnik Trbonja iako to ne odgovara istini.”
Atentat je izvršio Petar Krajina, radnik željezničke radione, a ne Šefkija Bošnjić. Policija je došla na tu pretpostavku na osnovu nađenog bicikla. Naime, pripremajući se za taj atentat, grupa drugova je prethodnih dana privremeno “konfikskovala” jedan bicikl, tj. uzela ga sa ulice dok se vlasnik Šefkija Bošnjić zadržao u jednoj prodavnici. To je inače bila praksa u Mostaru da se koriste bicikli u izvođenju izvesnih akcija, koje su kasnije neopaženo vraćali njihovim vlasnicima. Pre akcije sa bicikla se obično skidao broj i stavljao drugi, a eventualno premazivao drugom bojom. Ovaj put, pošto je bicikl bio sportski i najnovije marke, policija je lako utvrdila vlasnika. Ali njoj nije uspelo da Bošnjića uhapsi. On je na vreme bio obavešten, sakrio se i uskoro otišao u odred. Poginuo je u petoj ofanzivi.
U vezi sa ubistvom Šestića i atentatom na Trbonju nastalo je takvo raspoloženje u Mostaru da policija nije imala hrabrosti da preduzme bilo kakve represalije. Znala je da bi u tom slučaju došlo do masovnih protesta i eventualno do novih atentata što joj nikako nije konveniralo. Od tada, pa gotovo čitav mesec dana niko nije uhapšen, a policajci i agenti su se u prvi mrak sklanjali sa ulica. Prethodne istrage su prekinute i optuženi su odmah predati talijanskom sudu ili otpremljeni na Mamulu.
Požar u fabrici duvana
Petog juna 1942. izvršena je sabotaža u fabrici duvana. Požar je opažen oko 4 sata posle podne, kad su radnici već bili napustili prostorije, tako da je do temelja izgorela velika skladišna zgrada. Povodom toga povedena je mnogostrana istraga, posle koje su “talijanske vlasti za odmazdu streljali pet utvrđenih pristaša partizanskih…”
Paljenje skladišta u fabrici duvana bila je najveća sabotaža, ali ih je bilo i bezbroj manjih, isto tako značajnih. Neprijatelj je nemilosrdno i surovo kažnjavao za sve sabotaže, makar i najmanjeg obima, pogotovo uoči i posle borbi na Sutjesci i Zelengori 1943. godine. Nemačka divizija SS „Princ Eugen“, čiji se štab nalazio u Mostaru, imala je u tom pogledu i posebna ovlašćenja od svoje komande, kako je, na suđenju posle oslobođenja, izjavio tadašnji njen komandant. Ali ni toga puta okupator nije uspeo da ulije strah rodoljubivom građanstvu Mostara da bi prestalo sa akcijama i borbom protiv okupatora.
Javno vešanje
Tih dana je šef policije Roko izvestio Glavno ravnateljstvo za javni rad i sigurnost u Zagrebu: Dana 16. studenog 1943. prije podne nepoznati je počinitelj presjekao brzoglasni kabel njemačkih oružanih snaga u Mostaru u Dr. Starčevića ulici i to na željezničkom prijelazu. Izvide po toj stvari vodile su samo njemačke vojne vlasti. Pošto je ovo djelo akt sabotaže počinjen od strane komunističkih osoba, to je Generalno zapovjedništvo M gorskog korpusa u Mostaru donielo odluku da se imaju objesiti javno 5 osoba, od kojih je netko od bližih rođaka u šumi među partizanima. Na temelju te odluke obješeni su danas ujutro u Ustaškoj ulici pred zgradom Okružnog ureda sliedeće osobe iz Mostara: Babić Mujo, vjere islamske, Skočajić Božo, vjere pravoslavne, Ćurić Ekrem, vjere islamske, Bitanga Darinka* vjere rimokatoličke i Kljujić Tomo, vjere pravoslavne, rodom iz Metkovića“.
* Odnosi se na Darinku Bitangu, ženu Rade Bitange, grafičkog radnika koji je pre prvog svetskog rata bio sindikalno organizovan, a član KPJ od njenog osnivanja. Osuđen na tri godine robije sa grupom Gojka Vukovića. Robiju izdržao u Sremskoj Mitrovici. Jedno vreme pre 1980 bio je sekretar Mjesnog komiteta Partije u Mostaru. Godine 1938. bio je nosilac liste Stranke radnog naroda za Okrug mostarski. Pred rat uhapšen i sa grupom drugova poslat u logor u Lepoglavu. Ustaše su ga ubile u Jasenovcu. Sin mu je poginuo 1943. godine. Pobedu revolucije dočekala je samo njegova kćerka Nada.
Član Vrhovnog štaba u Mostaru
U jesen 1942. godine Svetozar Vukmanović-Tempo je pošao iz Tuzle u Sarajevo s ciljem da se prebaci u Bosansku Krajinu da bi drugu Titu podneo izveštaj o razvitku i problemima narodnooslobodilačke borbe u istočnoj Bosni. U Sarajevu je odustao od namere da putuje preko Banjaluke, pa je odlučio da to učini preko Mostara.
Želio je da uzgred izloži drugu Titu stanje u mostarskoj organizaciji kao i o prilikama u Hercegovini. Tako je Tempo došao u Mostar i to, možda, u najteže vreme za Hercegovinu.
Drugovi u Sarajevu nabavili su mu lažne dokumente. Dobio je legitimaciju na ime Stanislava Valinca, starog 32 godine, po zanimanju „tehnički vježbenik šumarstva“. Kao mesto rođenja označen je Bar, a mesto službovanja Sarajevo. Ulica Terebašinova 8.
Uz legitimaciju drugovi su mu pribavili dozvolu za nošenje vatrenog oružja:
„Gosp. Stanislav Valinac, tehn. vježbenik, ovlašten je na osnovu Zakona o šumama, Zakona o nošenju oružja od 14. UT 1928 god. I čl. 16 Pravilnika za izvršenje istog zakona od 1. UP 1928. i Naredbe Ministarstva šumarstva i rudarstva broj 13197 od 30. srpnja 1941, držati i nositi oružje samokres 6,85 mm tvorničke oznake „Valter“, broj 17412“.
Sem toga imao je i legitmaciju na isto ime za popust prilikom vožnje željeznicom. U posebnom dokumentu „objašnjen“ je razlonjegovog puta: po naređenju Ravnateljstva državnih šuma „morao je hitno“ i službeno da iz Sarajeva otputuje u Mostar.
U Mostaru je u to vreme, više nego ranije i docnije, jedna od mera bezbednosti narodnooslobodilačkog pokreta u borbi protiv neprijatelja bila organizovana služba kontrole i obaveštavanja o kretanju policije, ustaša i okupatorskih organa kao i o aktivnosti njihovih saradnika. Te poslove su uglavnom obavljali aktivi SKOJ-a organizovani po reonima ili ulicama. Organizovano je bilo dežurstvo na važnijim punktovima u svakom reonu. U slučaju da se bilo šta sumnjivo primeti, dežurni je javljao svojoj dežurnoj vezi (obično su to bili članovi rejonskih komiteta SKOJ-a), koja je objedinjavala više takvih punktova, a ova veza, ako to oceni potrebnim, dalje. Tako se automatski vršila „mobilizacija“, i signalisalo ostalima. I dok bi „stigao“ odgovor od „više veze“, tj. od partijske organizacije (ćelije), sve bi bilo spremno za akciju. Ceo taj proces trajao je obično 10 minuta. U slučajevima, pak, kad se nije moglo čekati 10—15 minuta, bilo je dozvoljeno da se odmah stupi u akciju. Kada se to dešavalo, koliko mi je poznato, nikad se nije pogrešilo. Obično se tako činilo kad su policiske patrole ili agenti hapsili na ulici ili sprovode u zatvor nekog druga, kad su se sprema li da presretnu nekog da bi ga uhapsili, ili kad su blokirali neku kuću u kojoj se održavao sastanak, odnosno u kojoj stanuje neko od ilegalaca i sl. Svaki od tih aktiva bio je manje-više naoružan i spreman da uvek, u potrebnoj situaciji, izvrši akciju protiv neprijatelja. Nisu bili retki slučajevi da su te smele akcije usred grada i belog dana potpuno uspevale. Uhapšenik je ili uspevao da pobegne, ili je policija bila ometana da postigne svoj cilj pošto je na vreme dat „alarm“.
Međutim, tog dana mogli su da pogreše i da to bude tragično…
“Sumnjivo lice”
“Nepoznatog” čoveka koji je stigao u Mostar zapazila je grupa članova SKOJ-a u Gornjoj ulici kojom je išao preko Carine iz Zalika u pravcu Musale gde se u blizini nalazio policijski zatvor. Među njima su bili i neki članovi rejonskog komiteta SKOJ-a kojima se on učinio “naročito sumnjiv” jer su primetili da žurno ide za nekom ženom u zaru u kojoj su prepoznali Milu (pseudonim Olge Marasović). (nastaviće se)
Nusret Seferović: Partizanski Mostar 7.dio
Bilo mi je “kao dan” jasno šta treba da čine. Ali, kad je trebalo da “neprijatelj” bude napadnut, u blizini se zatekao jedan od članova Mesnog komiteta Partije koji je akciju sprečio. Tempo je upravo tada, sledeći Milu, prelazio u drugi stan jer iz razloga opasnosti, nije mogao više da ostane u prvom.
Posle nekoliko dana boravka u Mostaru Tempo je odlučio da krene do Vrhovnog štaba. Zbog toga se lično sastao sa drugovima koji su imali da organizuju njegovo prebacivanje. Prva mogućnost je bila da se sa grupom naoružanih drugova iz grada pobije do naših jedinica preko sela koja su bila pod jakimutijcajem ustaša i kuda je ranije prošao jedan odred iz Mostara. To je bio najkraći put i najjednostavniji način da se izađe iz grada, ali ne i najsigurniji. Druga mogućnost je bila da se Tempo, preobučen u željezničara, prebaci službenim kolima vozovođe do Ostrošca, a odatkle vozom do Seone, gde bi ga prihvatila patrola partizanskih jedinica. To je bila jedna od najsigurnijih veza Mostara s našom vojskom. Tim putem su mnogi Mostarci odlazili u partizane u vreme dok su se naše snage nalazile oko Prozora. Bilo je moguće da se za Tempovo putovanje uredi da sve osoblje tog voza, od mašinovođe do kočničara bude sastavljeno ili od članova Partije ili od naših vrlo dobrih simpatizera i da bude bar neki od njih naoružan. Tempo se odlučio za treću varijantu.
Tempo se odvezao automobilom do Ostrošca
Mesni komitet Partije poslao je u Stolac Sulu Mehmedbašića, člana Komiteta, da tamo na ime nekog trgovca izvadi propusnicu za slobodno kretanje. Kad je to urađeno Tempo se automobilom odvezao do Ostrošca*, a odatle otišao do Seone gde je trebalo da ga sačeka jedna patrola Pete crnogorske brigade. Ali na zakazanom mestu patrole nije bilo. Šta da se radi? Preko nepoznatog terena krenuo je sam u pravcu Prozora oko koga su se nalazile jedinice Pete crnogorske i Desete hercegovačke brigade. Posle dužeg putovanja svratio je u jednu kuću koja je bila malo po strani sela. Iako čitav kraj nije bio pod potpunom kontrolom naše vojske, sela su već bila povezana sa narodnooslobodilačkim pokretom. Tempo se u toj kući odmorio, nahranio i prespavao. Ujutro ga je seljak odveo do najbliže partizanske patrole. Bila je to jedna patrola Mostarskog bataljona. Patrola je “trgovca-kurira” prihvatila (seljaku se predstavio kao “trgovac”, a on je u njemu video “kurira” koji se kamuflirao legitimacijom trgovca pa ga je seljak kao takvog i “predao vezi” ali se nepoverenjem. Imali su dosta rđavih iskustava sa takvim trgovcima na terenu, pogotovu uoči neprijateljskih ofanziva. No, svejedno, patrola je obavila svoju dužnost. Provela ga je do svoga štaba. Tako je Tempo stigao na Oštrelj 7. novembra 1942. gde se u to vreme nalazio drug Tito sa Vrhovnim štabom.
Ustaško-njemačka masovna racija radi hvatanja boraca bataljona u gradu
Ustaška i njemačka policija saznale su da su, posle borbi na Sutjesci i Zelengori, neki borca Mostarskog bataljona došli u Mostar. Pretpostavljali su da je to za većinu trenutno bio jedini izlaz da ne padnu neprijatelju u ruke i da će, čim se oporave, izići ponovo iz grada i uključiti se u Desetu hercegovačku brigadu. Ta pretpostavka bila je tačna. Ali, nevolja je za neprijatelja bila u tome što su borci naišli na jednodušnu podršku naroda u gradu, Bili su prihvaćeni i raspoređeni po kućama. Ljekari, saradnici narodnooslobodilačkog pokreta pregledali su ih i preduzeli lečenje, jer su mnogi bili bolesni, ranjeni i iscrpeni. Pošto ustaška i nemačka policija nisu mogle preko svojih saradnika otkriti nijednog partizana u gradu, odlučile su se na poslednje što im je u toj situaciji ostajalo – na masovnu raciju građana. Ali, pre toga nadali su se da će bar nešto uspeti zaplašivanjem. Naime, pošto su tih dana razbili jedan odred Mostaraca kod Kaluđer Bunara i zapalili selo Orašje i pobili u selu sve što su našli živo (muško i žensko, staro i mlado) ukupno 56 ljudi, Nemci su o tom zločinu upoznali grad izlepljenim oglasom po zidovima, u kome su zapretili takvom sudbinom svima koji u Mostaru pomažu narodnooslobodilačku borbu na bilo koji način ili u njoj učestvuju. Ali, ni to nije pomoglo!
Ustaška policija, zajedno sa njemačkom, početkom jula 1943. definitivno je odlučila da izvrši masovnu raciju u onim kvartovima grada za koje se pretpostavljalo da se u njima kriju borci Mostarskog bataljona. “Dana 11. srpnja 1943. prije svanuća” izveštava Roko svoje predpostavljene, nemačke oružane snage zaposjele su dio grada Mostara u kojem se nalaze mahale Predhum, Luka i Zahum, te su uhitili sve muškarce od 14 godina i starije i odveli sobom u južni logor, gdje je poduzeto pojedinačno ispitivanje u prisutstvu dvojice izvidnika ove oblasti i zapovjednika redarstvene stražarnice. Pri tome se pronašlo nekoliko osoba koje su bile u šumi, radi koji je
ova racija i poduzeta, kao i veći broj osoba koje su ove partizane povratnike skrivale tako da je ukupan broj uhićenika 36. Svi uhićenici su popraćeni pod njemačkom pratnjom u uze sudbenog stoga u Mostaru.
Raca Gnjatić ispred stroja pohapšenih
Od preko 400 boraca koji su se krili u tim kvartovima** neprijatelj je uspeo da uhvati svega sedmoricu, jer su ih policiski agenti, uz pomoć jednog provokatora, prepoznali kao komuniste od pre rata. Ovde je potrebno spomenuti i sledeći detalj. Te večeri bilo je, nezavisno od ove racije, i u drugom kraju grada, slučajno uhapšena Raca Gnjatić-Ivanišević, koja je takođe bila došla u Mostar poslije borbi na Sutjesci. Policija je i nju dovela u južni logor. Bila je jedina žena uhapšena te večeri. Prisilili su je da ide od čoveka do čoveka da pokaže “ko je partizan”, a “ko pomagač”. Prošla je ispred stroja uhapšenih, od čoveka do čoveka, ispred nekoliko stotina ljudi uzdignute glave i – ništa nije rekla. Tukli su je i prisilili da opnovo pođe duž stroja i kaže ovaj, ovaj… Sa istom gordošću prošla je ispred svojih drugova i sugrađana. Treći put nisu ni pokušavali. Odveli su je i odmah streljali ne sačekavši da završe svoj posao – odvajanje sumnjivih.
Nekoliko dana posle racije, pohvatani partizani i odabrai grašani u južnom logoru, streljani su na Mostarskom Blatu.
Da bi još više zaplašili stanovništvo Nemci su obesili usred grada, na trgu pred hotelom “Neretva” dvojicu omladinaca – komunista. U već pomenutom izveštaju Mate Roka dalje kaže:
“Danas, 15. ov. mje. u 4 sata ujutru obješeni su po njemačkom ratnom sudu na smrt osuđeni Palavestra Drago, đak, star 18 godina, vjere pravoslavne i Rizikalo Alija, star 21 godinu, stolar iz Mostara, radi sudjelovanja u partizanima i promicanja komunizma među omladinom. Obojica su, Palavestra i Rizikalo, i na suđenju i prilikom saopštavanje odluke o vešanju, kao i pred vešanje klicali: “Živjela KPJ! Živio Sovjetski Savez!”
Narodni zajam
Od početka 1942. godine pa sve do oslobođenja, u Mostaru je neprekidno postojao i delovao ilegalni Narodnooslobodilački odbor.
Prvi upis nardonog zajma organizovao je odbor sredinom marta 1943. Upis je sprovdeden na taj način što je Daniel Samokovlić, direktor banke, povukao iz prometa određeni broj novčanica od 1, 10 i 100 kuna određene serije. Te kune su služile kao vredonosna hartija – na primer 1 kuna određene serije predstavljala je 100 kuna upisanog zajma itd. Na taj način se nisu izlagali opasnosti oni koji su zajam upisivali, jer nije bilo potreba da se zapisuju imena ljudi u bilo kakav spisak. Upisnik narodnog zajma trebalo je samo da sačuva do oslobođenja te kune koje je dobio na ime svog uloga (preko svog odbora narodne pomoći, odnosno Narodnooslobodilačkog fronta (i da se sa tim kunama obrati našoj narodnoj banci za isplatu. Formalno, kune koje je dobijao bile su kao i kune koje su bile u opticaju, a broj i seriju znao je samo gradski Narodnooslobodilački odbor. Bilo je rešeno da se njenom donosiocu isplati određena suma sa kamatom od 3 od sto na godinu dana. Zajam je bio raspisan na osnovu zlatne podloge, tj. na osnovu vrednosti napoleondora koja je tada bila 1:16.000 kuna na slobodnoj prodaji. Na toj osnovi trebalo je posle oslobođenja vršiti i isplaćivanje. Krajem 1944. Daniel Samokovlić izneo je u postavi kaputa na oslobođenu teritoriju dokumentaciju narodnog zajma (brojeve i serije novčanica i drugo). U prvi narodni zajam bilo je upisano 25,500.000 kuna. Docnije je još nekoliko puta sa velikim uspjehom raspisivan i obavljan upis narodnog zajma.
* Iz Mostara do Ostrošca Tempa je odvezao automobilom šofer Alija Trbonja. Kad se vratio u Mostar, naišao je u automobilu ćilibarsku muštiklu koju je deset godina docnije, 1953. predao Tempu kad je ponovo došao u Mostar. Tu muštiklu sa još nekim stvarima poslali su 1942. god. drugovi iz Mostara na poklon drugu Titu. Radi ilegalnog dolaska iz Sarajeva u Mostar MK Partije je na vezu Tempu poslao Eminu Trbonju i on je došao s njom.
** Ukupno je u gradu bilo skriveno oko 80 boraca Mostarskog bataljona i nekoliko boraca iz drugih jedinica.
Slobodarski i rodoljubivi grad
Hajrudin Mehmedbašić, list Borba, 26.7.1951.
…
Bilo je tiho i sveže jutro. Vasko Gnjatić, Mujo Husković, Anđa Knežević, Samija Bubić i Boro Balać žurili su na Mali Kuk. Tamo ih je čekao Jusuf Čevro. Održali su sastanak. Primljeni su zadaci. Uskoro je počeo rat.
Fašističke kolone ušle su u Mostar. Narod nije mirovao. Prvog dana okupacije u Donjoj Mahali, na Luci, Carini, Cernici i ostalim delovima grada Adem Buć, Mujo Balić, Meho Husnić, Vahdet Čevro, braća Fejići i mnogi drugi radnici i omladinci raznosili su i skrivali oružje iz vojničkih logora koji su za čas opustili, Hasan Zahirović Laca, Zija Ševa i Ibro Patak učili su omladinske udarne grupe kako se rukuje oružjem.
Okupator je sprovodio u život svoje planove. Počela su nasilja, ubijanja, pljačkanja.
Mesni komitet Partije počeo je još brže da organizuje bobene odrede. U Bjelušinama, Brankovcu i Mazoljicama određeni su kuriri. Za partizanske jedinice išao je put na selo Bobić, preo brda Vrasine i Zijemlja na Boračka Jezera. Išlo se preko Kokorine, Bišine, Lukavca i Biograda.
Partijska tehnika počela je da štampa u kući Muje Muštovića u Donjoj Mahali rani partijski materijal. Svaki druga dan izlazio je bilten. Vesti sa radio-stanica hvatao je u početku lekar Ivica Milaković. U kući Jusufa Čevre održana je27. juna i oblasna partijska konferencija. Akcije su postale otada još življe.
Izvan Mostara partizani su rušili mostove, uništavali vozove i kamione. U gradu u skoro svim ulicama vladao je mrak jer su omladinci uporno stalno razbijali sijalice. Fašistima je nestajalo oružje i oprema samo ako bi se za trenutak odvajali od njih. U bioskopu „Korzo“ nekoliko omladinaca vešto su sekli kaiševe na italijanskim vojnicima, uzimali revolvere i spuštali ih kroz oluk u susednu baštu. Zato premetačine posle predstave nikad nisu uspevale. Opština, Sresko načelstvo, gimnazija i niz drugih ustanova ostale su bez pisaćih mašina, hartije i mastila. Jedne noći iz rudarske bolnice odneseno je sve osim nameštaja.
Ali je otpor i dalje rastao. U rudniku, na železnici i skoro u svakom preduzeću kvarovi mašina bili su sve češći. Mugdim Ćatić skinut je mrtav sa dalekovoda koji je prethodno bio prekinuo. Šofer Omer Ćiber uspeo je da pobegne iz grada sa kamionom punim municije, koju je pre toga iz logora smelo otela jedna trojka. On je uspeo municiju da preda partizanima.
Prvi maj 1942. godine proslavljen je i u Mostaru. Za taj dan su Zora Kešelj, Samija Bubić i Šefika Resulbegović izvezle zastavu Mostarskom bataljonu koji je tukao fašiste po celoj Hercegovini. Tih dana nisu se čuli ustaški zvučnici po ulicama Mostara, u bioskopima je nestajalo struje. Po kućama u gradu su osvanule parole „Živeo Prvi maj“, „Živeo Tito!“, „Sve za front i pobedu“. Parole su ispisivane i na zgradama fašističkih komandi pa čak i na stražarnicama. Neprijatelj je svuda nailazio na razne letke, često i na italijanskom i nemačkom jeziku. Fašisti su hteli da pronađu tajnu štampariju. A jednog dana kada su pronašli malu tehniku Mesnog komiteta SKOJ-a verovali su da se više neće pojaviti nijedan letak. Komandant karabinjera Lastreti povodom toga priredio je čak ustaškom šefu policije banket. Ali su sutradan osvanuli novi bilten i novi letak. A tehnika u Donjoj Mahali i dalje je nespetano radila.
Narod Mostara stalno je, pored ostalog, davao priloge u novcu i namirnicama za narodnu pomoć. Tu pomoć su dobijale porodice partizana i interniraca. U Zahumu je pekar Halid Hodžić na osnovu posebnih listića delio tim porodicama hleb. Zajam za pomoć partizanima upisalo je hiljade građana.
Mostar je za vreme rata bio pun ilegalnih radnika. To nisu bili samo Mostarci. Kroz Mostar su vodili putevi za Crnu Goru i Dalmaciju, za Bosnu i Srbiju. U Mostar je navraćao Petar Drapšin, Ivo Lola Ribar, Svetozar Vukmanović – Tempo, Rato Dugonjić, Lepa Perović i drugi. U kući Muje Kapetanovića, Dudije Šehovića, Avdije Pavlovića, Merse Hasanbegovića, Bose Gambelić, Osmana Šantića, Milice Samardžić i u kućama drugih porodica partizanski kuriri su uvek bili dragi gosti koji su pažljivo sakrivani od neprijatelja.
U gradu se na raznim mestima krilo oružje. Na lutki, u krojačkoj radionici Alije Čišića visila je uvek po jedna nemačka ili italijanska vojnička bluza. A u lutki su bili sakriveni leci, municija i sanitetski materijal.
Sve one koji su hteli da se bore protiv neprijatelja Partija je prihvatala i proveravala ih kroz razne zadatke. Jednog dana Mustafa Balić preneo je svojoj sestri Mirzi zadatak da izvrši atentat na agenta Šimuna Benića i dao joj bombu. Sutradan do kasno u noć Mirza je čekala agenta na označenom mestu. U to joj je pristupio jedan drugi i obavestio je da je atentat odgođen. Na ovom zadatku je proverena ljubav i odanost mlade devojke.
Mostar je dočekao svoju 29. hercegovačku i ostale narodnooslobodilačke divizije sa puno ponosa. U njima su se borili sinovi slavnog Mostarskog bataljona. Mostar je bio slobodan ali ne i ostali delovi zemlje. Hiljade mostarskih omladinaca krenuli su u dalje okršaje sa fašistima.
Izvor: http://istorijskenovine.unilib.rs/view/index.html#panel:pp|issue:UB_00064_19510726|page:3
Iskustva najboljih frontovskih organizacija: Šesta osnova organizacija Mostara (članak)
Mostar, maja
Carina – tako se zove severni deo grada uz levu obalu Neretve. To je jedna od mostarskih mahala poznata po borbenosti svojih građana u ratu i po njihovoj aktivnosti danas. Uske ulice i skokake natkrile su stare, već pohabane kuće u turskom stilu – na nekim je ploču zamenila cigla, a ponegde na mestu ruševina stare niče nova moderna zgrada – a takvih svetlih i velikih ovde ima sve više. Kroz ulicu Narodnog heroja Hasana Zahirovića Lace, rođenog u ovoj mahali, dolazimo u drugu ulicu, do skromne – skoro porušene kuće, drugog Narodnog heroja iz ove mahale Adema Buća.
Pri kraju ove dugačke ulice u prizemnoj magazi nalaze se prostorije Šeste osnovne frontovske organizacije.
– Ja sam dežurni odbornik. – šta želite? – Susretljivo je pitala jedna starija žena. Saznavši da se radi o novinarskom razgovoru, ona se poče okretati po sobi prema zidovima ove male prostorije, kao da bi tamo želela reći, da to, što želimo, možemo saznati sami, jer je bolje nego da ona priča, izgovarajući – da se ne shvati kao hvalisanje. To je bila Ziba Hubana, o kojoj smo čuli, da je najvrednija frontovka u Mostaru. Ona je inače odbornik Fronta u svojoj organizacije, predstavnik naroda u Gradskom narodnom odboru, a ima još nekih dužnosti. Od 1941. godine stalno je radila u Narodnooslobodilačkom pokretu a zatim u organizaciji svoje ulice. Već šest godina, posle oslobođenja, članovi je stalno biraju u odbor. „Tako hoće ljudi, pa moram da se primam dužnosti“ – kaže Ziba, obrazlažući to rečima, koje više izražavaju njeno iskustvo u radu nego razlog zbog čega je biraju – naređivanjem se ne može ovde ništa uspeti. Samo fino s narodom pa onda je sve složno i lako.“
Mala soba, sto nekoliko stolica, radio-aparat, dar Gradskog odbora fronta kao najboljoj organizaciji, slike rukovodilaca i nekoliko raznovrsnih grafikona čine inventar i ukras ovog zbornog mesta frontovaca jednog dela Carine (drugi deo je okupljen u Sedmoj organizaciji). Na zidu je pohvalnica Gradskog odbora, a ovi grafikoni potvrđuju zašto je ona primljena. U njima se vidi cela organizacija i svaki pojedinac.
Soba se već i napunila kada je u nju ušlo još nekoliko aktivista sa kojima smo se zadržali u kraćem razgovoru. Pored ovog zbornog mesta postoji i drugo, tamo u Lacinoj ulici, gde su se letos svakog dana okupljali i svaki put na njemu uz harmoniku zaigrali kolo, a zatim s pesmom odlazili u razne delove grada da naprave nešto novo – ili postavljaju kocu na ulicama ili raščišćavaju ruševine starih zgrada, ili izgrađuju dečje igralište. Radili su i u tri smene do kasno u noć. To se zida na ovim grafikonima. Ima ih koji su dali preko 500 radnih časova. Prvi na listi su Aziz Sefić, Mijat Milanović, Đorđe Mikić. Postoje i grafikoni omladinske i pionirske brigade. A posebno je istaknut spisak članova Saveza boraca i broj radnih časova koji su oni dali. Tu je čak i evidencija prihoda pojedinih članova u štednoj kasi. Fikreta Delalić, domaćica, je na prvom mestu. I kako je ubirana članarina Fronta i upisan Narodni zajam i druge akcije i obaveze članova – sve je to istaknuto na zidovima – da svako zna. Jer, oni su od septembra prošle godine izbili na prvo mesto u gradu, a Sedma, Sedamnaesta, Donja Mahala i Luka kao i ostale, uporno se bore da ih prestignu.
– Svest i volja je ono glavno što pokreće naše članove da ovako rade. Svi međusobno dobro znamo kako koji od nas živi, radi i misli. Na sijelima i konferencijama o svemu tome se razgovara – pričaju nam aktivisti.
* * *
Ovde su ljudi ponosni na svoju prošlost, na učešće u Narodnoj revoluciji. Na zidu je spisak boraca poginulih u ratu. Jusuf i Bećir Trbonja, Aleksandar Vuković, Rifat Frenjo i drugi služiće kao primer kako se bori za slobodu. A dvojicu narodnih heroja iz ove Mahale nosiće večito u srcima buduća pokolenja. Iz svake kuće bilo je boraca u Narodnooslobodilačkoj vojsci, a malo je onih koji u ratu nisu učestvovali na strani Revolucije. Zato se oni svestrano spremaju da desetogodišnjicu Narodnog ustanka proslave što svečanije i što većim uspesima.
IZVOR (“Borba”, 15.5.1951.)
Uglješa Danilović: Ustanak u Hercegovini (jun 1941-jun 1942.) 1.dio
Prva karakteristika ustanka u Hercegovini je ta što je ovdje oružani otpor protiv ustaša otpočeo nešto ranije nego u drugim dijelovima zemlje. Istina, te borbe nisu bile unaprijed organizovane i pripremljene, već je to bio više spontani otpor srpskog stanovništva na ustaške pokolje i paljevine. Mada su pripreme za ustanak i u Hercegovini vršene od strane Komunističke partije, kao i u drugim dijelovima zemlje, ipak je početak akcija došao neočekivano. Tako je do prve borbe koja se odigrala u Nevesinjskom srezu kod sela Drežnja došlo još 3. juna, kada su naoružani seljaci, na inicijativu simpatizera Partije, pružili otpor i odbili ustaše koji su došli da pale selo i odvode stanovnike. Što je do oružanog otpora došlo prvo u Hercegovini razlog je u tome što su ustaše prve masovne pokolje izvršili baš ovdje. Ovdje je počeo da se sprovodi monstruozni ustaški plan istrebljenja srpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Glas o jamama (Koritskoj i dr.) u koje je bačeno na stotine ljudi, žena i djece odjeknuo je širom Hercegovine, pa i dalje. Spontani otpor na te zločine bio je neizbježan. Glas o uspješnoj borbi kod Drežnja širio se od sela do sela. To je bio opšti signal da se uzima oružje, kojeg je na selima bilo, i da se na svaki pokušaj ustaša odgovara borbom.
Pokušaj ustaša da izvrše represalije nad selima u kojima im je pružen otpor kao i glas o napadu Njemačke na SSSR doveo je do još većih borbi, koje su otpočele na području Nevesinjskog sreza u zoru 24. juna. Pokret otpora širio se dosta brzo i on je obuhvatio gotovo sva srpska sela istočne Hercegovine (područja srezova Nevesinje, Bileća, Gacko, Trebinje, Stolac, Ljubinje). Ustaške glavešine, iznenađene ovakvim otporom, pokušale su da sa na brzinu sastavljenim jedinicama slome ustanak, ali nisu imale snage da to ostvare. Međutim, ni ustaničke snage, spontano organizovane i bez organizovanih štabova i izrađenih koncepcija borbe, nisu mogle da pređu na šire akcije. Tako je došlo do svojevrsne ustaničke organizacije i stvaranja ustaničkih zbjegova. Seljaci iz sela blizu komunikacija napuštali su svoja sela zajedno sa čitavim porodicama i imovinom i povlačili se u brdska nepristupačna područja. Ono što je karakteristično za taj period jeste činjenica da u tim’borbama učestvuju i oni elementi koji zapravo i nisu bili za borbu, već su ih prilike na to natjerale. Takvi elementi će ubrzo tražiti mogućnost da se sporazumiju bilo direktno sa ustašama, ili sa njihovim gazdama, talijanskim okupatorom. Taj period zbjegova trajao je od sredine juna do prvih dana septembra. Može se s pravom reći da je većina srpskog stanovništva pomenutih srezova bila u zbjegovima.
U toku jula i prve polovine avgusta nije bilo značajnijih borbi. U tom periodu vrše se organizacije četa narodne vojske i sređivanje života u zbjegovima. Vrši se istovremeno politički rad i ustanici se upoznaju sa odlukom CK KPJ o dizanju oružanog ustanka.
Iako su tadašnje ustaške snage bile daleko brojnije od onih u junskim danima ipak su se teško odlučivale da napadnu ustanike. Ukoliko su to i činile, pokušaji su se završavali neuspjehom. Istina, bilo je i ustaških pokušaja da na miran način razoružaju ustanike i u tom cilju je bilo »proglasa o opštoj amnestiji, zabrani uzimanja i ubijanja talaca«. Međutim ustanicima je bilo jasno da se radi o taktici ustaša.
U drugoj polovini avgusta dolazi do značajnog oživljavanja oružanih akcija.
SAVJETOVANJE U UBLINI
Dvadeset prvog avgusta u selu Ubla (Vučji Do) održano je vojnopolitičko savjetovanje pod rukovodstvom Mira Popare, kome su prisustvovali predstavnici sreskih štabova iz Bilećkog, Nevesinjskog i Gatačkog sreza, kao i predstavnici pograničnog dijela Crne Gore. Na ovom savjetovanju donesena je odluka i razrađen plan za opšti napad na neprijatelja.
U borbama koje su počele 22. avgusta i trajale do 7. septembra ustaške snage bile su potpuno razbijene. Ovu široku vojničku aktivnost u avgustu organizovali su i njome rukovodili komunisti koji su se u dotadašnjim akcijama u potpunosti afirmisali, i to kako svojom aktivnošću u zbjegovima tako i borbenošću i aktivnošću u mjesnim četama. Međutim, avgustovska vojna akcija pokazala je kako svoju pozitivnu stranu tako i niz krupnih nedostataka.
Prvo, bilo je veoma nužno i neophodno pokrenuti naoružane mase u oružane akcije, jer je samo to moglo osigurati postignute rezultate i obezbijediti da ne dođe do gubljenja perspektive, da ne nastupi demoralizacija. Sem toga, to je bio najefikasniji način da se suzbije djelovanje petokolonaških elemenata, sastavljenih najvećim dijelom od bivših jugoslovenskih oficira i seoskih gazda koji su koristili oružano primirje za razbijanje ustanka iznutra, tražeći veze i pogodbu s Talijanima. Sama akcija je pokazala da u masama
postoji jak elan i borbenost i da ustanici raspolažu dovoljnim količinama oružja za izvođenje širih akcija. Ustanici su prosto u jednom naletu likvidirali niz žandarmeriskih stanica i domobranskih uporišta i slomili otpor u samoj Bileći. To je pozitivna strana ove akcije. Ali u redovima ustanika ispoljile su se i krupne slabosti. Samo povlačenje četa od Bileće prilikom ulaska Talijana pokazalo je da ustanici nisu bili pripremljeni za borbu protiv Talijana. I ne samo to. Pokazalo se isto tako da su petokolonaši izvršili znatan uticaj na jedan dio masa prikazujući im Talijane kao prijatelje i zaštitnike Srba. “O tom uticaju petokolonaša naši drugovi nisu imali jasnu predstavu sve do samog ulaska Talijana u Bileću. Međutim, politički još negativnija strana ove avgustovske akcije jeste u tome što se njome do maksimuma bio raspirio antimuslimanski šovinizam. Uopšte, problem međunacionalnih odnosa biće u Hercegovini stalno aktuelan za vrijeme rata.
Borba jednog dijela ustanika okrenula se i protiv muslimanskih sela ovog područja. I dok se ogromna većina muslimana—seljaka odnosila prema ustanku u najmanju ruku pasivno, dotle su se politički nepripremljene ustaničke jedinice, podsticane od šovinističkih elemenata, na nekim mjestima okrenule i protiv muslimana. To je dovelo do toga da su muslimanska sela počela pružati otpor i masovno se povlačiti pred ustanicima.
SLUČAJ SELA FATNICE
Karakterističan je u tome pogledu slučaj sela Fatnice. Tu se na čelu muslimanske milicije nalazio, po direktivi, član Partije Halid Čomić koji je držao neprekidnu vezu sa ustanicima. Na vijest o pripremljeno] akciji on je po dogovoru prikupio sve oružje u selu i sačekao dolazak ustanika. Taj postupak milicije u Fatnici mogao je vrlo pozitivno da se odrazi na sva muslimanska sela da nije došlo do nemilih događaja iza toga. Naime, šovinistički elementi počeli su odmah da vrše nasilja prema nenaoružanim ljudima i naši drugovi, osjećajući da to može dovesti do vrlo teških posljedica, odlučili su da se to ljudstvo u pratnji boraca-komunista evakuiše u pravcu Bileće, odnosno neoslobođene teritorije. To je, međutim, samo dijelom uspjelo, jer se većina njih, protiv savjeta naših drugova, odlučila da krene u pracu Stoca. Usput su ih napali razulareni šovinistički elementi i masakrirali. Taj slučaj odjeknuo je vrlo negativno u Hercegovini. Potrebno je istaknuti da su se članovi Partije i simpatizeri, koji su se bez izuzetka u ovom pitanju držali odlučno, po cijenu vlastitog života suprotstavljali svakom pokušaju nasilja prema muslimanima. Slučaj u Fatnici bio je krupna opomena za naše drugove da akcija može krenuti sasvim drugim pravcem od željenoga. Biloi je jasno da ustaničke jedinice nisu bile politički pripremljene, da je broj komunista u njima mali, da šovinistički elementi nisu bili raskrinkani i si. Usto ni vojska nije bila organizaciono učvršćena, nije bilo potrebne -discipline. Tako se dešavalo da su se pojedinci, dok se glavnina borila sa neprijateljem, opijali i za svoj račun vršljali po selima. Sve je to govorilo da je bolje akciju obustaviti nego je pod ovim uslovima produžiti.
POUKE ZA PRAVILAN SMJER
Dakle, iz ove akcije mogle su se izvući krupne pouke. I one su izvučene. Najvažnije je bilo saznanje da je potrebno izvršiti ozbiljan organizacioni i politički rad u već pokrenutim seljačkim masama, da bi se ustanku dao pravilan smjer. Sve je ovo trebalo činiti uz istovremene stvaranje partijske organizacije u četama i selima, jer je ona bila malobrojna. Tako se period od septembra do prvih dana decembra može uzeti kao period toga pripremnog rada bez većih vojnih akcija. Međutim, za čitavo to vrijeme u ovom dijelu Hercegovine postojala je prostrana istina, nedovoljno organizovana. slobodna teritorija uz postojanje seoskih straža, seoskih četa, a poslije partizanskih četa i bataljona. Osim pojedinačnih manjih ispada, ozbiljnih napada na ovu slobodnu teritoriju od strane neprijatelja nije bilo. A to stoga što je talijanski okupator ovdje primijenio drukčiju taktiku — htio je da ustanak likvidira na drugi način.
(Nastaviće se)
(Iz knjige “Hercegovina u NOB” u izdanju “Vojnog dela”).
Uglješa Danilović: Ustanak u Hercegovini (jun 1941-jun 1942.) 2.dio
Što je ustanak u Hercegovini u početku imao ovakav razvitak, bilo je više razloga.
Prvi je, kao što je već pomenuto, bila ta okolnost što je ustanak ovdje počeo ranije i na drugi način. Stoga je i Partija ovdje ostvarivala svoju rukovodeću ulogu drukčije, odnosno pod drugim uslovima. Mada je pripremni rad za dizanje ustanka u hercegovnii Partija vršila kao i na drugim stranama i, mada su u prvim akcijama učestvovali i komunisti i bili im na čelu, početak akcija nije došao po odluci vojnog i političkog rukovodstva, već kao spomtana akcija samoodbrane. Oblasni komitet u Mostaru je sa prilično tekoća i sa zakašnjenjem obezbjedio kontakt sa organizacijom na terenu istočne Hercegovine i potpun uvid u događaje koji su se tu odigravali krajem juna. A da bi se bolje razumjeli razlozi ovome, osvrnućemo se na nekoliko riječi na partijsku organizaciju u Hercegovini u to vrijeme.
KONTINUIRANI RAD PARTIJE
Odmah treba naglasiti da se kontinuitet rada u Hercegovini ili tačnije u Mostaru nije, takoreći, prekidao za čitav predratni period. Kao malo koja organizacija u Bosni i Hercegovini, mostarska partijska organizacija ne samo što je održavala stalan kontinuitet u svome radu nego je imala i vanredno veliki politički uticaj, posebno na radničku klasu i omladinu. Nisu slučajno socijaldemokrati u Mostaru bili bez ikakvog uporišta, niti su sindikatima slučajno rukovodili komunisti. Javno se znalo da je’i Radnički dom u rukama komunista. Uticaj komunista na omladinu bio je presudan. Klubovi, udruženja, biblioteke i si. bili su mjesta gdje su komunisti-cmladinci razvijah masovan rad. Istup sa samostalnom listom na izborima 1938, štrajkačke akcije, ulične demonstracije, naročito 1939. i 1940. godine, jasno govore da su snaga i uticaj Partije u Mostaru u to vrijeme bili veliki. Zato nije nikakva slučajnost što je Mostar kao grad zauzeo onako istaknuto mjesto u našoj Revoluciji, ne samo po broju boraca koje je dao nego i po raspoloženju većine stanovništva prema Narodnooslobodilačkom pokretu.
Ali, partijska organizacija u Hercegovini imala je i slabosti. To je prije svega, bila uska organizacija. Za mostarsku organizaciju to se može reći sve do 1939. godine, a za ostali dio Hercegovine sve do ustanka. (Pred rat je u Hercegovini bilo preko 130 članova Partije od kojih oko 60 u Mostaru.) Broj članova Partije na terenu ni izdaleka nije odgovarao našem političkom uticaju. Doduše, kad je riječ o tom pitanju moraju se uvijek imati na umu oni uslovi pod kojima je Komunistička partija djelovala i borila se u predratnoj Jugoslaviji. To su bili uslovi neprekidnog progona i najcrnjeg terora koji je vršen nad njenim članovima. Za članstvo u Komunističkoj partiji i svaki revolucionarni rad sudilo se na više godina robije, a tome je prethodilo prebijanje u policiskim zatvorima. Pa ni ubistva u policiskim istragama nisu bila rijetka. I zato, kada je riječ o broju članova u tadašnjem periodu, to se mora mjeriti drugim mjerilima nego što to činimo danas. Tu se uglavnom radilo o već isprobanim i očvrslim. kadrovima, jer su u ilegalnim uslovima samo takvi mogli biti u organizaciji. Ali mali broj članova Partije, u vrijeme kada je ustanak zahvatio mase, bio je ozbiljna smetnja za obezbjeđenje efikasnog uticaja na tok događaja.
POLITIČKI UGLED PARTIJE
Međutim, politički uticaj Partije na mase bio je daleko širi i dublji nego što bi se to samo po broju članstva moglo mjeriti. Široki krug simpatizera, naročito među omladinom i radnicima, bio je isto tako ozbiljna snaga na koju se Partija mogla osloniti. Politički ugled Partije naročito je porastao neposredno pred rat i u prvim danima poslije okupacije, jer je ona baš u tom periodu preko svojih članova i širokog kruga simpatizera razvijala veoma obiman politički rad u masama, objašnjavajući namjere okupatora, uzroke sloma stare države i istrajno radila na pripremi za dugotrajnu borbu protiv neprijatelja. Partija je posvetila i posebnu pažnju borbi protiv raspirivanja šovinističke mržnje. Ona se naročito oštro, odlučno i na vrijeme suprotstavila već javno proklamovanim namjerama ustaša da u Bosni i Hercegovini istrijebe srpsko stanovništvo, kao i rasističkim zločinima prema Jevrejima. Ona je razobličavala tu zločinačku politiku ustaških koljača kao dio paklenog plana okupatora da međusobno zavadi i istrijebi naše narode.
Neposredno pred rat, a naročito poslije kapitulacije, u Partiji je razvijen poseban rad po vojnoj liniji. Ovo je bio poseban sektor rada, na koji su dati najzreliji kadrovi. Zadatak je bio skupljanje oružja, formiranje i obučavanje oružnih grupa koje će stupiti u akciju u određenom momentu, pronalaženje i spremanje vojnih specijalista simpatizera Partije, razvijanje rada među domobranima i slično. Rezultat ovog političkog i vojnog rada bio je taj da su u to vrijeme u svim sreskim mjestima stvorene partijske organizacije ili bar partijska uporišta. Sem toga, na terenu se našao izvjestan broj dr ugova, članova Partije i simpatizera, koji su bili odatle rodom, a živjeli su u drugim mjestima. To su mahom bili studenti, đaci, radnici i nekoliko bivših podoficira. Oni će u početku ustanka činiti glavni oslonac za uticaj Partije u narodu.
U to vrijeme ozbiljan problem za Partiju bilo je održavanje veza sa pojedinim mjestima, jer je, uslijed vanrednog stanja, za svako putovanje trebalo obezbjeđivati naročite propusnice. Putovanja su bila naročito otežana kad su počela masovna hapšenja od strane ustaša, a naročito poslije izbijanja prvih borbi. Taj problem je bio utoliko teži što -organizacija nije imala solidniju tehniku za izradu legitimacija, propusnica i drugih dokumenata. Uslijed ustaškog terora nekim organizacijama naneseni su teški udarci (Čapljina, Stolac. Gacko, Nevesinje). Neki su komunisti ubijeni ili uhapšeni, a neki su se sklonili u sela. Zbog svega toga ni Oblasni komitet u Mostaru nije u potpunosti bio obaviješten o stanju na terenu. Kad su prve vijesti o groznim ustaškim pokoljima {Ljubinje. Gacko) došle do Pokrajinskog komiteta u Sarajevu, odlučeno je da se povodom toga izda letak, a od Oblasnog komiteta u Mostaru zatraženo je da se odmah jedan ili više članova komiteta prebace na teren i da što podrobnije izvijeste o situaciji.
Međutim, prvi sukobi na terenu već su bili počeli, a s tim u vezi bila je pooštrena kontrola na vozovima, pa je i prebacivanje članova komiteta, koji su živjeli u ilegalnosti, bilo jako otežano. Pokušaj Mira Popare da se prebaci na teren Bileće nije uspio i tako se jedno vrijeme bilo u neizvjesnosti šta se zapravo naj terenu dešava. Vijesti su bile veoma konfuzne. Znalo se da se vode borbe, ali ko ih vodi i ko rukovodi nije se tačno znalo. Širile su se priče da tim akcijama rukovodi Čedo Milić, poznati sokolaš i velikosrbin iz Mostara, a takve priče su ubacivale same ustaše da bi čitavu stvar prikazale kao velikosrpsku rabotu. Ovo nemanje veze sa terenom u vrijeme prvih borbi i sporost Oblasnog komiteta u tom pogledu imalo je štetnih posljedica za duže vrijeme. U tome je dijelom i bio razlog što se akciji od početka nije dao organizovan karakter, a to je otežavalo i docnije uključivanje u ustaničke jedinice grupa što su poslije toga izlazile iz Mostara i u kojima se nalazio uglavnom rukovodeći politički kadar. Baš zbog toga što ti drugovi nisu u početku događaja bili na terenu, među ustanicima, prema njima je bilo izvjesnog nepovjerenja koje će se tek u idućim akcijama preodoljeti.
IZLAZAK MOSTARSKIH KOMUNISTA
Kad je početkom jula donijeta odluka o opštem ustanku, u Mostaru je bio formiran Oblasni štab i određena naoružana grupa koja je trebalo da odmah iziđe na teren istočne Heroegovine. Ta grupa je izišla iz Mostara 17 jula. No, dijelom zbog slabe organizacije, a dijelom zbog neiskustva, prebacivanje prve grupe nije uspjelo. Nju su u Veležu iznenadno napale 18 jula ustaše i tom prilikom su zarobljena dva druga — Đole Balać i Esad Fejić, koji je bio ranjen. Balaća su ustaše ubile, a Fejića je spasla grupa mostarskih skojevaca. U toj borbi je ubijen i jedan ustaša. Poslije tog prvog neuspjeha grupa se vratila u Mostar. Tek u drugoj polovini avgusta uslijedio je izlazak druge grupe koja se odmah uključila u oružane akcije koje su već bile ponovo u toku. Ova grupa naišla je na izvjesne teškoće i nepovjerenje. Radilo se o tome da ih svijet nije poznavao, a sem toga u grupi se nalazio izvjestan broj muslimana. Šovinistički elementi već su bili izvršili svoj uticaj kod jednog dijelaustanika pa je zadržavanje muslimana na terenu bilo rizično. Ovakva situacija je bila na području Bileće, Stoca i Nevesinja, gdje je bio centar ovih događaja. Međutim, situacija u Konjičkom srezu, gdje su komunisti izišli prije prvih akcija, bila je drukčija i komunisti-muslimani iz Mostara i Konjica dobro su primljeni.
TAKTIKA ITALIJANA
Izvjesnu specifičnost ustanka u Hercegovini činila je i okolnost što je to bilo okupaciono područje Talijana. Uviđajući na kakav su žestok otpor stanovništva, prije svega srpskog, naišli ustaški zločinci, talijanski okupator je pokušao da u ovoj situaciji primijeni posebnu taktiku: — kako bi ustanak lakše slomio, a sebe prikazao prijateljem srpskog stanovništva. Iako su tu taktiku Talijani primijenili već od prvih danaokupacije, ona je došla do punog izražaja tek u septembru. Kada su uvidjeli da ustanak ne jenjava nego, naprotiv, dobija sve organizovaniji karakter, talijanska 2 armija donosi, 5 septembra, odluku da preuzme svu vojnu i civilnu vlast na području čitave Hercegovine, obrazlažući to »•potrebom da se na istočnoj obali Jadrana formira jedan pojas bezbjednosti sa karakteristikama identičnim onima susjedne italijanske oblasti, i sa zadacima koji se odnose na održavanje javnog reda«. Ovom akcijom okupator je htio da pokaže stanovništvu kako su za dosadašnje zločine isključivo krive ustaše i da oni, Talijani, s tim nemaju ništa, pa će oni sada da naprave red. Makoliko da je ustaška vlast bila izmećarska, nametnuta u zemlji od strane talijanskog i njemačkog okupatora, kornpromitovanje ove vlasti Talijanima nije bilo mrsko, jer je to oživljavalo i okrepljivalo njihove stare pretenzije na ovu našu teritoriju. Sada su, po njihovom mišljenju, mogli da se izgovaraju kako se Srbi i Hrvati međusobno ne trpe pa prema tome ne mogu imati ni zajedničku državu, te ne ostaje drugo nego da se to područje priključi Italiji, Mada oni ovo otvoreno nisu govorili, namjere su im bile jasne.
(Nastaviće se)
(Iz knjige “Hercegovina u NOB” u izdanju “Vojnog dela”). KRAJ
Uglješa Danilović: Ustanak u Hercegovini (jun 1941-jun 1942.) 3.dio
Talijanska komanda je, putem obavještajne službe i na drugi način, razvila široku kampanju nastojeći da pridobije srpsko stanovništvo. Ona je širila priče kako će ustaška, vlast biti smijenjena, kako su Talijani prijatelji Srba, kako više neće biti pokolja i tome slično. U isto vrijeme ona hvata direktne veze sa onim elementima u redovima ustanika koji su takvu situaciju jedva čekali i koji će ubrzo postati organizatori četnika u Hercegovini. Preko njih Talijani pozivaju stanovništvo da se smiri i da im talijanska vlast garantuje bezbjednost. Tom prilikom oni «bećavaju pomoć u hrani, za prvi trenutak čak ne traže ni oružja od ustanika. Sve je bilo sračunato na to da se što bolje prikažu kao »prijatelji« naroda. U cilju raspirivanja šovinističke mržnje Talijani su za ustaške zločine među Srbima optuživali muslimane i Hrvate, a u hrvatskim selima su postupali obratno – za sve teškoće hrvatskog naroda u prošlosti bacali su krivicu na sve Srbe. Ova taktika Talijana imala je po njih izvjesnog privremenog uspjeha. Jer, ne samo što najveći dio ujstaničkih vojnih jedinica u to vrijeme nije bio spreman da se bori protiv Talijana, nego je i u selima bilo široko rasprostranjeno uvjerenje da nema smisla izazivati Talijane, jer su oni ipak bolji od ustaša itd. Talijani su, da bi bili što ubjedljiviji, u lokalnoj vlasti stvarno smijenili izrazite ustaške koljače i postavili svoje ljude. Dalje, ova taktika Talijana dala je jak oslonac onim četničkim elementima koji su odmah počeli sa sabotiranjem borbe, tako da su i jedni i drugi, i Talijani i ovi četnički elementi, okrenuli svu svoju aktivnost protiv komunista koji su, eto, »došli da mute u narodu. . . otežavaju smirenje. .. dovode u opasnost sela da budu popaljena«, a sve je to nepotrebno jer će »Talijani sami raščistiti sa ustašama i više pokolja neće biti…«.
Trebalo je prilično truda i napora dok su se mase u potpunosti uvjerile da je ova taktika Talijana bila samo manevar da se pokrenutemase umire i razoružaju.
OŽIVLJAVANJE ORUŽANIH BORBI
Tako se ovdje stvorila specifična situacija. Dok su se u to vrijeme (početak septembra) u drugim dijelovima zemlje borbe rasplamsavale, ovdje je zavladalo svojevrsno zatišje. Ovdje se pred Partiju postavljao drukčiji zadatak. Nije se radilo o tome kako formirati oružane grupe i postepeno ih uvoditi u akcije, nego kako već naoružane seljačke mase organizovati, usmjeriti, dati im jasnu perspektivu i jasno saznanje o manevrima i pravim ciljevima okupatora. Radilo se o tome kako dati trajnost ustanku, jer je duže mirovanje u Hercegovini prijetilo da dovede do demoralizacije masa i splašnjavanja ustanka, a imalo je i drugih negativnih posljedica. Takva situacija u Hercegovini olakšala je neprijatelju da svoje snage baci na ona područja, u Bosni i drugim dijelovima zemlje, gdje se ustanak razvijao. Zbog toga je bilo nužno što prije dovesti do oživljavanja oružanih borbi u Hercegovini, da foi se snage okupatora što više razvukle. Situacija je bila vrlo složena. Vojnu aktivnost trebalo je što prije otpočeti, ali to nije smjela da bude izolovana i sektaška aktivnost članova Komunističke partije i najbližih simpatizera, koja bi mogla dovesti do izolovanja komunista. Trebalo je. znači, težište u tome momentu usmjeriti na politički rad kako bi se široke mase pokrenule u oružanu borbu.
Prilikom otpočinjanja vojnih akcija trebalo je ozbiljno voditi računa i po svaku cijenu spriječiti da šovinistički elementi zadobiju uticaj i okrenu akciju u pravcu bratoubilačke borbe, kao što se dijelom desilo u avgustu. Opasnost od šovinizma bila je u to vrijeme u Hercegovini vrlo velika. Zločini počinjeni prema srpskom stanovništvu izazivah su sami po sebi opštu reakciju koja je mogla dobiti i šovinistički karakter. Ustaše su radile na tome da prikažu kako te zločine nad Srbima vrše domaći ljudi. Hrvati i muslimani, iako su to po pravilu činili koljači dovedeni sa strane. Ovo su ustaše činile u namjeri da time razviju sukob lokalnog stanovnišvta. Kada su se odnosi zakrvili, dolazilo je i do obračunavanja među lokalnim stanovništvom. Ustaški pokolji služili su kao sredstvo četničkim elementima da kod srpskog stanovništva raspiruju mržnju prema svemu što je hrvatsko i muslimansko. Sve je to doprinijelo da su se šovinističke strasti do maksimuma rasplamsale u prvim «danima ustanka u istočnoj Hercegovini. Tom valu šovinizma, podstrekavanom od okupatora, ustaša i četničkih elemenata, trebalo je odlučno se suprotstaviti. Razumnim ljudima nije bilo teško da shvate da će od razvoja odnosa između Srba, Hrvata i muslimana zavisiti u dobroj mjeri i razvitak ustanka u ovim krajevima. Komunisti su bili jedina politička snaga koja se mogla sa uspjehom suprotstaviti toj šovinističkoj zakrvljenosti. Na njima je u tom pogledu ležala velika odgovornost i, kao što će docniji razvitak prokazati, oni su se na tom zadatku u punoj mjeri angažovali i odnijeli, i na tom polju, možda najkrupniju pobjedu nad neprijateljem.
Teritorija istočne Hercegovine (srezovi: Nevesinje, Bileća, Gacko, Ljubinje, Stolac i Trebinje) brojila je, prema popisu 1931 godine, 141.492 -stanovnika. Područje koje obuhvata ustanak bilo je uglavnom naseljeno Srbima i muslimanima. Pri tome treba istaći da u početku ustanka odnosi između Srba i muslimana nisu bili loši. Broj ustaša iz redova muslimana bio je mali. Istina, muslimanska sela su se naoružavala i obrazovala svoju miliciju, ali ta milicija, sem izuzetaka, nije napadala srpska sela. Naravno, bilo je i izuzetaka, i to prije svega Borač i Fazlagića Kula. gdje su se na čelu milicije nalazile ustaše koje su uspjele da zakrve ta muslimanska sa okolnim srpskim selima. Na drugim područjima se, tek kad su četnički elementi počeli sa ubistvima i pljačkom muslimanskih sela, razvilo neprijateljstvo milicije prema ustanicima na širem prostoru.
POSLEDICE USTAŠKIH I ČETNIČKIH ZLOČINA
Ustaški i četnički zločini za vrijeme rata u Hercegovini imali su sa posljedicu mnoge nevine žrtve srpskog, hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Ti zločini koji su bili sastavni dio plana okupatora da fizički istrijebi i uništi naše stanovništvo, bili su isto tako i posljedica djelovanja tuđinske vlasti u prošlosti koja je stalno razvijala i podsticala netrpeljivosti zasnovane na nacionalnoj i vjerskoj razlici. To je posljedica j djelovanja domaćih nazadnih i mračnjačkih elemenata kao i nazadnog klera. Zato i žrtve tih zločina ne treba danas samo da sjećaju na našu tešku prošlost, nego i da budu stalna opomena za današnje i buduće generacije sa kolikom se odlučnošću treba boriti protiv svih oblika šovinizma i sa koliko ljubavi i pažnje treba njegovati jednu od najkrupnijih tekovina Revolucije — bratstvo i jedinstvo naših naroda.
Kada se sve ovo ima u vidu, može se jasno sagledati sva težina i odgovornost zadataka koji su stajali pred komunistima u Hercegovini. Trebalo je, prije svega, masama objasniti složenu spoljnu i unutrašnju situaciju i uliti im vjeru u pobjedu u vrijeme kada je fašizam vojnički “bio u svom najvećem usponu i kada je u naletu osvajao nove teritorije. Trebalo je u isto vrijeme objasniti zakulisnu igru Talijana i njihove manevre u odnosu na ustaše. Trebalo je zatim nadvladati šovinizam i ubi jedi ti mase u jedinstvo interesa, i to ne samo čitavog stanovništva Bosne i Hercegovine, nego i svih naroda Jugoslavije. Trebalo je, na kraju, preodoljeti kolebanje i neodlučnost koji su počeli da nagrizaju ustaničke redove. Uz sve ovo trebalo je stvarati partijsku organizaciju koja če na svojim plećima ponijeti sve ove zadatke. A najpreči i najhitniji zadatak bio je reorganizacija oružanih jedinica.
REORGANIZACIJA USTANIČKE VOJSKE
Osnova dotadanje ustaničke vojne organizacije bile su seoske čete stvarane gotovo u svakom selu, sa biranim komandirom, a negdje i političkim povjerenikom. Negdje su postojale i komande za šira područja, ali su one najčešće bile stvarane privremeno, za pojedine akcije. U takvim uslovima nije bilo ni čvrste i cjelovite vojne organizacije. Pa i sam neodređeni naziv »narodna vojska« govorio je da još nije bilo jasne fizionomije te ustaničke vojske. U to vrijeme — septembar, oktobar – partizanski pokret u zemlji ima već svoju izgrađenu vojnu organizaciju od najnižih jedinica do viših štabova. Međutim, u Hercegovini je takvu organizaciju trebalo tek sprovoditi. Ona je vršena potpuno demokratskim putem na širokim sastancima seoskih četa gdje su učestvovali ne samo naoružani borci nego i šire stanovništvo. Na tim skupovima su vođene široke diskusije u kojima su objašnjavani ciljevi Narodnooslobodilačkog pokreta, vojna organizacija partizana i slično. Reorganizacija ustaničke vojske, vršena takvim demokratskim putem, dala je priliku da se tu, javno pred narodom, obračuna sa svim negativnim elementima koji su bili protiv borbe. Tako se prišlo stvaranju partizanskih četa i bataljona. U selu Fatnici obrazovan je Štab Hercegovačkog NOP odreda kao vojno rukovodstvo za čitavu Hercegovinu. Sprovođenje ove vojne organizacije nije, naravno, prolazilo bez jakog otpora kolebljivih i oportunističkih, élertièhata. Branila se dotadašnja organizacija seoskih četa, koja je odgovarala seoskom mentalitetu — da se čuva svoje selo i svoja kuća. Na sprovođenju ovih vojnih i političkih zadataka angažovali su se svi članovi Partije i široki krug simpatizera. Rad je napredovao negdje brže, a negdje skorije, što je zavisilo prije svega od ugleda ljudi koji su ga nosili. Ali, ori je svugdje davalo dobre rezultate. Već u oktobru i novembru bilo je nekoliko organizovanih partizanskih bataljona. U vezi s tim otpočinjale su ponovo, prvo manje, a poslije značajnije akcije. Tako su u toku jeseni i zime 1941/42. u istočnoj Hercegovini izvršene političke i vojne pripreme za ponovno rasplamsavanje, ustanka. U prvim mjesecima 1942. godine dolazi najprije do stvaranja zajedničkog Operativnog štaba sa jednim dijelom Crne Gore, a poslije do Operativnog štaba NOP za Hercegovinu. U proljeće 1942. ustanak je ponovo bio u punom poletu u čitavoj istočnoj Hercegovini, a krajem aprila ustaničke snage broje osam udarnih i četrnaest teritorijalnih bataljona sa ukupno oko 10,000 boraca. Još krajem marta, po direktivi Vrhovnog štaba, formirana su dva partizanska odreda — Sjevernohercegovački i Južnohercegovački odred.
ORGANI NOVE NARODNE VLASTI
Zajedno sa reorganizacijom vojnih jedinica radi se i na stvaranju organa narodne vlasti. Tako je u Berkovićima, 17. aprila 1942, održana oblasna konferencija kojoj su prisustvovali delegati iz srezova: Trebinje, Ljubinje, Stolac, Bileća, Gacko i Nevesinje. Prisutni delegati bili su članovi sreskih narodnooslobodilačkih odbora, a prisustvovalo je preko 2.000 ljudi. Na konferenciji je izabran Narodnooslobodilački odbor za Hercegovinu. U srezovima se stvaraju sreski, a u selima seoski narodnooslobodilački odbori. Isto tako stvaraju se masovne političke organizacije: AF2 i omladinska organizacija. Poslije čišćenja ustaša iz Borča 18 aprila 1942, stvara se prostrana oslobođena teritorija od Trnova kod Sarajeva pa preko Foče i Goražda do južne Hercegovine. Neprijatelj (Talijani i domobrani) jedino se čvršće drži u utvrđenim garnizonima.
(NASTAVIĆE SE)
(Iz knjige “Hercegovina u NOB” u izdanju “Vojnog dela”).