Tako su govorile majke

Jelena AVDALOVIĆ: Jednom se živi i umire, pa neka se onda živi i umire za nešto veliko – za domovinu

Naše junačke majke

Majka šestoro dece, udovica Jelena Avdalović iz Hercegovine, izgubila je troje dece u narodno-oslobodilačkoj borbi, a ostalo troje i dalje su u borbi.

Sa svojom decom i mužem učiteljem, Jelena Avdalović živela je u Mostaru sve do avgusta 1941. godine kada su ustaše izvesili proglas: „Svi Srbi sa imenima na „A“ i „B“ moraju večeras u 10 sati da dođu na železničku stanicu, inače će biti streljani. Sa sobom mogu da ponesu najviše 50 kilograma prtljaga i 500 dinara novca.“

Na tavanu njene kuće krila su se tri njena sina i još jedanaest njihovih drugova. Ona se priseća njihovog tadašnjeg života, njihovog zanosa i čvrste vere, beskonačnih diskusija, čitanja i rada. Jelena ih je sve volela kao svoju decu, brinula se za njih, donosila im hranu, prala veš. „I tu noć trebalo se od njih rastati“, priča majka. Mladena, najmlađeg, odredili su drugovi da otprati roditelje na stanicu, ali je on odlučno odbio i odgovorio: „Ubite me, ali ja ne idem“. A onda je Momčilo otišao da smesti roditelje. Tad su izišli iz kuće, a Jelena se okrenula sinu i rekla mu: „Vrati se, dete. Nemoj da izgubiš vezu sa drugovima. Oni će možda još večeras izbeći u šumu.“ I Momčilo se vratio.

I zaista, te noći njih četerneast zajedno sa još nekolicinom mostarskih omladinaca izvukli su se iz grada, prebacili se preko neprohodnog Veleža i stupili u partizanski odred.

Mladen, koji je bio završio tek šesti razred gimnazije, nije mogao da izdrži napore puta i vratio se u Mostar. Posle nekoliko dana, doznavši gde su mu roditelji, nakon što su ih opljačkali do gole kože, proterani u Srbiju, krene i on. U Srbiji je stupio u vezu sa drugovima i postao partizan.

Kad su se partizani povukli iz Svilajnca, nedićevci ih napadnu između Kušiljeva i Bobova. I dok je Mladen izvlačio teško ranjenu drugaricu, rafal mitraljeza prošišao mu je obe noge. Nedićevi banditi bacili su ga u kola, navalili na njega teško oružje i dovezli ga u Svilajnac. Mladen je bio mrtav. Mladena su zakopali, a devojke Svilajnca sadile su cveće na grobu i pisale Mladenovoj majci: „Vrtić nam dobro napreduje“. Međutim, došao je neprijatelj, iščupao cveće s Mladenovog groba i rasturio zemlju. „Ali devojke koje su kitile grob moga sina žive i one će mi jednog dana pokazati gde leži Mladen“- kaže nam ova mati.

U 1942. godini Jelena Avdalović izgubila je ćerku Radmilu koja je radila kao učiteljica u selu Lipniku. Ustaše su je ubili, jer su joj braća bili borci za slobodu. Iste godine u novembru poginuo joj je najstariji sin Bora, borac Desete hercegovačke brigade. Bilo je to jedne snežne, maglovite noći u selu Zagoričani kad su partizani vodili borbe sa nadmoćnijim ustaškim bandama. Bora je bio u zaštitnici. Metak ga je pogodio u stomak. Ostao je mrtav na položaju.

Kad je majka jednog dana susrela drugaricu iz Borine čete i puna rđavih slutnji i materinskog straha upitala za sina, nije dobila odgovor. „Nemoj mi lagati. Ja znam da je mrtav. I ona, Radmila je mrtva, je li? I to, oni, za koje sam se najviše brinula i pomalo ih odvajala od ostalih, poginuli su…“. Oči su joj se zasuzile, ali kao da se zastidela svoje materinske slabosti. Naglo se trgla i rekla: „Nema koristi od suza. Bili su pošteni. Poginuli su kao ljudi.“

Kad joj je muž, upravnik izbegličkih domova u Šapcu, umro, Jelena je došla u Beograd da živi sa kćerkom Tatjanom. Baveći se ilegalnim radom, Tatjana je dospela uzatvor, a kada je uspela da se izvuče, krenule su ona i majka u šumu. Bilo je to u aprilu 1944. godine. Tatjana je majku ostavila kod seljaka u selu Kamenici blizu Niša, a ona je produžila na Rudnik, pa preko Drine u Bosnu. Sada je u XXIII udarnoj diviziji kao referent saniteta u bataljonu. Zavolela je pušku, borbu, drugove. „Neki mi kažu da pozovem Tatjanu k sebi, da imam na to pravo kao majka koja je za slobodu dala troje dece, ali ja to ne bih nikada učinila. Kad bih Tatjani pisala da hoću da se vrati meni, majci, uvredila bih je. Tatjana bi pomislila da joj majka nije onako izdržljiva kako je ona verovala.“

Sećala se ona i svoje Zage koju od 1940. godine nije videla. Zaga je sada na dužnosti u Krbavici kod Korenice. „U Korenici je sada, ako nije zaglavila kad su Nemci bili prodrli“ – kaže Jelena. „Pisala mi je: „Saznala sam da su mi braća poginula. Plakala sam, ali sam ponosna, jer znam da mi braća nisu bila izdajnici.“ Njeno pismo poslala sam Tatjani. Teško mi je bilo rastati se od tog dragog pisma. Uzimala sam ga često, čitala ga. Činilo mi se kao da s njom razgovaram…“

Jedinac Jelene Avdalović, jedini sin koji je ostao u životu, Momčilo, borac iz 1941, godine, sada je na dužnosti negde u blizini Trebinja.

Mati se zamislila, a onda je počela da nabraja četrnaest jednako dragih imena, četrnaest omladinaca od kojih su danas samo dvojica u životu. „Ranko moj, pa Mujo, pa mali Krajina… Kako je to bio krasan omladinac… Malo sam oplakala svoju izgubljenu decu – dvanaestoro njih. Svi su oni bili moji. Ja ih sve jednako volim. Zašto da ih žalim? Jednom se živi i umire za nešto veliko – za domovinu.“

Tako govore majke partizana.

S.L, list Borba, 1945-02-22, str . 4

Adila FEJIĆ: Majka iz ulice sinova

Praunuk Dragan, jedna divna momčina od tri godine, susreo nas je na dvorištu. Godine pokazao je prstima, nije bio bš raspoložen za duže razgovore. I poveo nas pod nastrešnicu. Tu, u pletenoj stolici, sa šamijom ispod koje su provirivale sijede vlasi, sa velikim toplim očima i nekim novinama ispred sebe, dočekala nas je starica. Bila je to jedna sitna starica koja nam je pružila malu ruku, ponudila da sjednemo i nije joj bilo jasno zašto smo došli, no ona nije ni pitala, nju su vjerovatno tako odgajali da lijepo primi gosta, a kad dođe vrijeme na gostu je da kaže zašto je tu. Ali kako reći i kako početi razgovor sa Adilom Fejić, u ovoj kući pod brojem 35 i u ovoj ulici koja je nazvana po njenim sinovima. Nije jednostavno reći: Starice, ili reći majko, ili reći neno, hoćete li da nam pričate o svoja četiri sina kojih više nema, i o svojoj ćerki Samiji koje više nema, o svoja dva brata kojih više nema, jer to je poziv na tugu koja je uvijek prisutna, to je poziv na suze koje ne presahnjuju, to je poziv na bol kojeg niko nema pravo buditi u njemu. Zato sam je zamolio da mi priča o djetinstvu, da mi jednostavno nešto kaže o životu. A ona je rekla:

– Djetinjstvo je davno bilo i slabo ga se sjećam. A rat, sve je to rat donio. Bila je puna kuća, a sve je jedan po jedan išao, a ja sam ostajala sama, i onda su dolazili da me uhapse, pa me vodili u policiju. Bio je neki Herenčić koji je bio glavni u policiji. Jednom sam prenoćila u zatvoru, a sutra su me vodili u Liska ulicu gdje je bio ustaški Glavni stan. Onaj koji me sprovodio reče: „ja ću ići naprijed, a ti Adila iza mene“ – falan da ne bi ljudi vidjeli kako me vode. A mene nije bilo sramota, šta bi se ja imala stiditi – niti sam ubila, niti sam ukrala, a i djeca su bila poštena. Tamo, kod Herenčića, sjedio je u uniformi i sin nekog učitelja Jahića. On me ispitivao i samo se smješkao. Pitao me imam li djece i gdje su, a ja njemu odgovorim da imam, neka su majci živa i zdrava, a to gdje su, to ne znam, nisu oni mali da ih ja pratim. Pitaju me za moga Džemala, on je bio najstariji, pitaju za Šefku, pitaju za Esada i najmlađeg Ešrefa, imao je tada 17-18 godina, a ja im velim da je otišao u promidžbu da nabavi žito, pa negdje zastao i nije se vratio. Oni mi onda kažu da prijavim ako mi dođu sinovi, pa ako nisu krivi da će ih pustiti, ako su malo krivi da će na robiju, a ako su puno krivi da će ih strijeljati. A ja se vraćam kući u kojoj moj Džemal sjedi zaključan i niko osim mene i njega ne zna da je tu. Tako su oni uvijek dolazili i odlazili, gore je bio prozor koji smo zazidali, bio je uvijek otvoren pa ako ih policija potraži oni su bježali. To je bio rat i nije bilo lako. Ja sam bila sama, muž Muhamed mi je umro još 1925. a djever mi je pomogao da podignem djecu. Imala sam četiri sina i dvije kćeri, a ostala je samo ova Mersa koja sada sprema kafu.

Šefku su mi iz sna odveli, nisu lupali, preskočili zid i odveli ga. To je bilo kad je bio atentat na Jevđevića, i više se nije vratio. Išla sam da ga vidim u Zeleniku, u talijanski zatvor, nakuvala nešto i ponijela mu.

Ešref mi je poginuo 1943. kod Jablanice u borbi.

Najstariji Džemal kod Ostrošca.

Esad mi je poginuo na sred Čapljine.

Samiju su odveli u Jasenovac i ni ona se nije vratila. Njene dvije unuke su žive, Ita i Vesna Krajina. Vesna je moje unuče i udata je za onogo glumca Ljubu Tadića. Dolazio je da me posjeti i kad su zadnji put snimali nešto oko Mostara. Posjete me, inače, iz Saveza boraca, a i ja sam prije išla u banje u Teslić i na Ilidžu, samo sada više ne mogu. Ostarilo se. I sve bi bilo dobro da je neko od mojih sinova ostao, ali šta možeš, opet se živi i u zemlju se na silu ne može. To što pitaš odem li na Partizanski spomenik – ne odem. Daleko je otići za moje godine i teško je otići. Ovako ja sa ovim praunučetom provodim dane.

Priča starica i baršun njenih očiju puni se sjetom, sjetom bez suza, ali mi se tužno čini da negdje u njoj traje jedan gorak i dug materinski jecaj. Ona ga ne pokazuje, ona sjeda unuče u krilo i miluje istim onim rukama i istim onim pokretima koji su ostali iz vemena kada ih je majka Adila milovala šestoro.

Danas je ostala samo kćer Mersa. I dok ona posluje u kući, starica Adila Fejić tužno odmahuje glavom i kaže:

Svašta sam ti ja pretrpila kako je puška pukla – pa do sad. Ali opet se živi, ne može se silom u zemlju otići.

Mišo Marić

Hatidža Brkić: Njezina su djeca pala za ovakav Ustav

Četiri godine nad Evropom bjesnio je rat, izazvan od fašističkih napadača, noseći sa sobom sve strahote i užase naleta podivljalih horda, koje su htjele da zagospodare svijetom. Pali su milioni nevinih žrtava, ubijani su ljudi u svojoj zemlji, na kućnom pragu, umirali po koncentracionim logorima, po zatvorima, od gladi i napora skončavali na prisilnom radu. Oni narodi, oni pojedinci, koji nisu htjeli da na takav način izgube život, koji se nisu mogli pomiriti s tim da žive u ropstvu, koji su bili svjesni da će doći kraj napadaču i okupatoru, da će doći sloboda za koju i oni treba da dadu svoj udio, pograbili su za oružje i branili svoju zemlju i svoj dom. Među takve slobodoljubive narode u prvom redu spadaju i narodi Jugosalvije. Među te junake-borce za slobodu i bolji život spada stotine hiljada sinova naše zemlje. Mnogi od njih u toj pravednoj borbi izgubli su živote. Ali te žrtve nisu bile uzaludne. Na njihovim kostima sazidana je nova Jugoslavija, na njihovih nadama i željama stvorena je Republika, a metci iz njihovih pušaka i mitraljeza još onda, u borbi, napisali su naš Ustav. Oni su pali za našu slobodu boreći se za našu sretniju budućnost. Zato se mi danas sa dubokim pijetetom sjećamo palih boraca. Zato mi sa saučešćem i dužnim poštovanjem susrećemo majke palih heroja i hrabrih boraca i divimo se tim skromnim ženama koje su narodu dale junake čiji će likovi ispuniti stranice naše najsvjetlije istorije. Mnogo je takvih majki, velik je njihov bol za izgubljenom djecom, ali još veći ponos – majki heroja i junaka.

Jedna od tih mnogobrojnih majki je i Hatidža Brkić, majka Osmana, Hifze, Hamde, Ahmeda i Fatime, neustrašivih boraca za slobodu. Tih u svome bolu i skromna u svome ponosu, pričala nam je o svojoj djeci. Osmanu, najstarijem sinu, činovniku željezničke stanice u Mostaru, bilo je 24 godine kada je u decembru 1943. otišao u borbu. Dugo vremena bio je zatvoren u logoru na Mamuli i čim se vratio kući u Mostar, odmah je otišao “među drugove”, onamo gdje su mu bila i braća. Poginuo je kod Konjica u borbi sa četnicima u januaru 1944.godine. Hivzo, student agronomije, krenuo je u borbu još u novembru 1941. godine. Tada mu je bilo 20 godina. Poginuo je boreći se sa četnicima u junu 1942. godine. Hamdo, 18-godišnji učenik VII razreda gimnazije. istaknuti omladinski rukovodilac odmah po okupaciji, bio je zatvoren u Mostaru u Ćelovini. Izašavši iz zatvora krio se kratko vrijeme kod kuće, a onda otišao u partizane. Poginuo je u junu 1943, u krvavoj Petoj ofanzivi.

– Ahmed je bio dijete, učenik VI razreda gimnazije, kada je u svojoj 17. godini 1941. otišao u partizane. Poslije Pete ofanzive vratio se u Mostar. Uhvatili su ga i otjerali na rad u Njemačku, odakle se krijući vratio, sakrivao kratko vrijeme u Mostaru, i opet otišao u partizane. Zna da je bio na političkom kursu za vrijeme Šeste ofanzive. Od toga vremena zna za njega. Kažu joj, da je otišao u Sovjetski Savez, gdje se i danas nalazi. Na piše joj, ne javlja se…

Slušamo i objašnjavamo joj kako sad pisma sporo idu, kako se mogu i zagubiti na tako dugom putu, a znamo – da je Ahmed poginuo još u novembru 1944. godine.

Fatima je imala 23 god, kada je 1943, kao kandidate medicine, iz Zagreba otišla u partizane. Čula je da je bila u Italiji, a sada ne zna gdje je. Pisaće valjda…

Ne, neće pisati, jer Fatima, nije više živa. Uhvatili su je i ubili u logoru u Gradiški.

Hatidža Brkić nalazi se sada u Mostaru. Muž joj je umro prije osam godina. Dvije kćeri su u Sarajevu, jedna udata, a druga, najmlađa, u gimnaziji. Za vrijeme NDH zabranili su joj školovanje, pa je poslije oslobođenja položila tri razreda i sada ide redovno. Treća, udata kći, živi u Palestini. Pored toga, jedan brat od palih junaka, major, radi u Odjeljenju za zaštitu naroda…

Pričajte nam o vašoj djeci-borcima!

– Šta da vam pričam? Još dok su bili đaci u staroj Jugoslaviji, radili su tajno. Vidim, pišu na mašini, umnožavaju. “Šta radite to djeco?” – pitam ih. “Za školu nešto!”. Kad oni odu, ja nađem i čitam, a ono letci. “Nemojte, djeco, to po kući ostavljati”, govorila sam im. “Stradaćete. A sama sam skrivala, zataškavala da neko ne pronađe. Utišavala sam ih kad su diskutovali. Borbeni su bili. Sa koliko su samo radosti odlazili u borbu.

Za vrijeme okupacije dolazili su mi neprijatelji. “Gdje su ti sinovi” – pitali su me. Otišli su, kažem im, sad su – ne znam.”

Hatidža Brkić dočekala je oslobođenje u Mostaru. Tada je saznala i za pogibiju trećeg sina. Na jednoj od prvih konferencija u slobodnom Mostaru, kojoj je i ona prisustvovala, jedan borac u svome govoru pomenuo je pale borce iz Mostara, među kojima i njenog sina. To je za nju bio veliki udarac, ali ga je podnijela hrabro i šutke kao i ostale teške momente u životu.

Kada je maršal Tito dolazio u Sarajevo, Hatidža je bila kod svoje udate kćeri. Na vijest o dolasku maršala, ona se toliko uzbudila, da je morala leći u postelju. Kasnije je sa žaljenjem govorila. “Žao mi je što ga nisam mogla vidjeti. S njime su se moja djeca borila za bolju budućnost i za sreću zemlje…”

– Šta kažete o proglašenju Republike?

– Znala sam ja, da će Jugoslavija biti Republika ako pobjedimo. Moja su djeca davno o njoj govorila. Oni su se za nju i borili.

– Jeste li pročitali Ustav?

– Jesam. Dobro je sve što u njemu piše. Drago mi je što je dozvoljeno da se svaka vjera slobodno ispovjeda. Znate, ja sam pobožna žena. Molim se svaki dan za djecu koja su mi poginula i za ove žive… da se skoro vrate… Dobro je sada, biće još bolje, znam, a razumjećete moju materinsku bol.

Da, razumijemo, i sa saučešćem i poštovanjem gledamo u majku, koja je za pravednu oslobodilačku borbu dala četiri sina i jednu kćer. U njoj vidimo mnoge naše majke, majke heroja i hrabrih boraca, tihe u svome dubokom bolu i skromne u svom ponosu.

D. Pilja, „Sarajevski dnevnik“, 15.12.1945. (materijal ustupio CIDOM)

Takođe vidi članak o roditeljskim reakcijama sa otvaranja Partizanskog spomen-groblja 25. septembra 1965. godine, na blogu: “Sine, da ustaneš i vidiš ovu ljepotu, ….“