Salko S. BIŠĆEVIĆ 

SALKO (SALIHA) BIŠĆEVIĆ, rođen 10. maja 1928. u Mostaru. Učio bravarski zanat. Član SKOJ-a. U NOV i POJ stupio avgusta 1944. u 1. (mostarski) bataljon 13. hercegovačke brigade. Borac, poginuo u selu Trnovica* kod Slanog 1944. godine u borbi sa ustašama. Opisan kao „valjda najmlađi i najmanji borac u bataljonu“ i „dobrovoljac bombaš“.

U hronologiji 1. bataljona je zapisano:  „Dalmatinci nas divno dočekali i jedan domaćin je dao da se u njegovu porodičnu grobnicu sahrani naš borac (Salko Bišćević, prim.a.)“ Salko je sahranjen uz sve vojne počasti. Prijedlog je dao partizanski odbornik, a njegov velikodušni postupak je procijenjen kao pravi primjer bratstva i jedinstva. Oko jedan i po sat prije pogibije, Salko Biščević je predao svoj članak »Oslobođenje Zavale i Ravnog« kulturno-prosvjetnom odboru svoje čete. U prilogu objavljenom u džepnim novinama 1. čete 1. bataljona 13. brigade »Udarnik«, broj 5, on „saopštava da su Zavala i Ravno za okupatorsku komandu predstavljala dva značajna objekta za vezu sa Slanim na moru, ali da njihova odbrana ipak nije mogla odoljeti naletima udarnih bataljona.“

Posmrtni ostaci Salke Bišćevića su nakon rata preneseni i sahranjeni na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru. Izvor: arhiv Radmila Brace Andrića.

Salkinoj pogibiji i prvoj sahrani M. Seferović je posvetio cijelo jedno poglavlje u knjizi „Trinaesta hercegovačka brigada“ (“Sahrana Salka Bišćevića „na granici“ Hercegovine i Dalmacije“ str. 147), nazvavši je „potresnom ljudskom dramom u kojoj su zajedno odbolovali borci 1. bataljona 13. brigade i seljani tog hrvatskog planinskog kraja“. Evo nekoliko odlomaka:

„Kolona se pela brijegom obraslim niskim rastinjem, poviše sela Drijen, kada je grunula pucnjava i začas prikovala 1. četu za kamenjar. Protivnapadom je zasjeda rastjerana i na njenom položaju ostalo je sedam poginulih ustaša. Uz put je zarobljen i ustaša kojem je, prilikom bježanja ispalo iz ranca klupko pređe. Ustaša je bježao, klupko se odmotavalo i borcima označilo put do vrtače u kojoj se on sklonio. Borci su se poklicima oglašavali i prikupljali usred sela uvjereni da su svi na okupu, da je pobjeda bila potpuna. Oko njih su bili seljaci, žene, djeca, starci, čiji su sinovi i braća velikim dijelom bili u dalmatinskim partizanskim jedinicima. »Vidim, nedostaje nam samo mali Biščević. I tad kao da svi zanijemismo: ugledasmo Džanka Nuhića, najsnažnijeg čovjeka u Brigadi, kako na rukama, plačući, nosi klonulo tijelo. Bi to mali Salko Biščević, koji nam se, kad ga spustismo na kameni trijem, učini još manjim, kao nedorastao dječak«, sjeća se politički komesar čete Muhamed Kreso, kome je poginuli borac ostao u pamćenju kada je komandir čete Rašid Hodžić tražio dobrovoljce bombaše uoči posljednjeg napada na utvrđeno četničko uporište Kravicu, kada je mali Biščević, pomoćnik puškomitraljesca, prvi istupio iz stroja i zapitao: ‘Kome ću predati kištru s municijom?’“

„Mrtvog borca donijeli su na nosilima i smjestili na malu zaravan kraj seoskog katoličkog groblja, a Fadil Numić i ja krenuli smo u Trnovicu da sa Narodnooslobodilačkim odborom, koji je u tom selu duže postojao, obavimo sahranu i u prisustvu seljaka, uz počasni vod, neku riječ našeg posljednjeg pozdrava« – svjedoči o tom neobičnom događaju zamjenik komesara i partijski rukovodilac 1. bataljona Suljo Ćerimagić.(…) Predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora Stipe Bradaš krenuo je sa mnogim seljanima ka groblju. Za njim su pošli i drugi, i oko nosila, pokrivenih crnim pokrivačem, čuli si se jecaji žena, djece, boraca. Suze su tekle i četnom kuvaru, možda i zbog toga što malog Biščevića nije nikad ozbiljno shvatao kada mu je prigovarao da pošteno ne dijeli hranu, da njemu, najsitnijem u bataljonu, uvijek daje najmanje parče mesa. »Namjeravali smo da poginulog druga sahranimo pored groblja, a da mještane zamolimo da grob ograde kako bi se kosti, nakon oslobođenja, mogle prenijeti u Mostar. Kad smo to saopštili odborniku, on reče da ga možemo i u groblju sahraniti. (…) Na kraju odbornik Stipe Bradaš istupi s novim, mnogo smijelijim prijedlogom: da tijelo poginulog partizana sahranimo u njegovoj porodičnoj grobnici! Nakratko zavlada tajac. Ljudi su se zgledali kao da su jedan drugog pogledima pitali: Šta sad! Ako ga njihov komšija prima pod svoj vječni krov, onda… I ne samo da nije bilo negodovanja, nego se ponovo čulo odobravanje, ali ovaj put i priznanje komšiji i predstavniku narodne vlasti na velikodušnosti i hrabrosti. Brzo su doneseni krampovi i ljudi priđoše jednom lijepom nadgrobnom spomeniku i otvoriše grobnicu. Tada je tijelo poginulog partizana uneseno u groblje i položeno pored porodične grobnice plemenitog čovjeka Stipe Bradaša. Dok sam se u ime bataljona opraštao od poginulog druga, čulo se sve glasnije jecanje, da bi se nakon počasnog plotuna i spuštanja tijela u grobnicu pretvorilo u glasan plač. Porodična grobnica partizanskog odbornika Stipe Bradaša u katoličkom groblju u kojoj je sahranjen partizan i skojevac Salko Biščević na osoben način označila je jedno novo i dotad nepoznato bratstvo, slogu, međusobno poštovanje i uzajamnost zajedničkih težnji dalmatinskih i herecegovačkih boraca za slobodu i bolji život.“