Mehmed A. ĆUMURIJA

MEHMED MEHO MEŠAK (AHMEDAGE) ĆUMURIJA iz Mostara, rođen 23. aprila 1900.* u Mostaru. Radio kao piljar. Funkcioner “Veleža” (ekonom ili oružar kluba, moguće član Upravnog odbora kluba između 1930. i 1940.). Prema jednom izvoru, “svoje obućarsko znanje je koristio kako bi popravljao cipele, odnosno mlađim igračima ih pravio”. Aktivista radničkog pokreta i NOP-a. Uhapšen od ustaša 12. februara 1945. u Mostaru, odveden u Sarajevo i ubijen u ustaškoj odmazdi, prilikom povlačenja ustaša iz Sarajeva, zadnjih dana rata 1945. godine.

Nakon neuspjelog pokušaja atentata na Maksa Luburića početkom marta 1945, Luburić je u Sarajevu preuzeo sudstvo u svoje ruke i formirao vlastiti Prijeki sud. Taj takozvani Prijeki sud 5. marta 1945. i 10. marta 1945. godine presudama UKP. Broj 1/45 i UKP broj 2/45, objavljenim u zadnjem broju ustaškog “Novog lista” od 3.aprila 1945. godine, osudio na smrt na desetine ljudi. Ranog jutra 28.marta 1945. godine, sedam dana prije oslobođenja grada, ustaše su na Marindvoru javno objesile 56 ljudi, a u Luburićevoj vili ih je pronađeno još koji nisu mogli biti prepoznati zbog unakaženosti posmrtnih ostataka. Ime Mehmeda Ćumurije je objavljeno pod rednim brojem 12 na oglasu /obavijesti o osudi na smrt streljanjem.

Opisan je kao “marljiv i radišan čovjek koji je u Veležu radio iz ljubavi prema klubu i fudbalu.”

Za Meška Ćumuriju vezana je jedna od najvećih misterija “Veleža”. Početkom 1941, zbog mogućih represalija protiv Veleža, dobio je direktivu, moguće od dr Safeta Mujića, da sve Veležove stvari sakrije. Međutim, svi koji su znali za tačnu lokaciju gdje su Veležovi trofeji i dokumentacija sakriveni, poginuli su u NOB-u, tako da se do danas ništa nije pronašlo:

“Noć nakon utakmice s Crnom Gorom rukovodstvo kluba je odredilo Meška Ćumuriju da on bude taj koji će sakriti dokumentaciju i trofeje. Nije bio politički kompromitovan, bio je povučen i posvećen poslu, ali i dovoljno hrabar, nepokolebljiv i ustrajan. Privođen je nekoliko puta na razgovor, ali uvijek se pretvarao da nema pojma o čemu to policajci govor i o kakvim se trofejima radi.”… “Ćumurije je jedne noći sve zapakovao u poseban papir i mušeme, pehare namazao puščanom mašću kako bi ih zaštitio, i sve zajedno zatvorio u dvije bačve za petrolej. Onda je bačve zakopao na mjestu koje nije otkrivao nikom osim – opet se pretpostavlja – vrlo uskom krugu ljudi koji su bili u najužem rukovodstvu Komunističke partije”. “Za života nikome ko je preživio rat nije otkrio tajnu gdje je zakopao dokumente i trofeje Veleža između 1922, i 1940. Pretpostavlja se da je Ćumurija to prepričao Safetu Mujiću, Jusufu Čevri, Rudolfu Hrozoničeku, Mustafi Pašiću ili nekome drugom iz samog vrha kluba ili Komunističke partije Mostara, ali niko od njih nije preživio Narodnooslobodilački rat.” (Ibrulj, Saša (2022): Velež, “priča o 100 godina mostarskih rođenih”, Dobra knjiga, Sarajevo)

ODLOMAK IZ LITERATURE:

“O nama, svakom fudbaleru, naročito mlađem, zdušno se brinuo Mešak Ćumurija. On je bio, zaista, vrijedan i neobično voljen čovjek. Ćumurija je savjesno i uredno održavao opremu i rekvizite. I sama pomisao Uprave kluba da ga materijalno nagradi, strašno ga je uvrijedila.” (Sulejman Sule Gušanac, navedeno u knjizi Ibrulja Saše (2022): “Velež, priča o 100 godina mostarskih rođenih”, Dobra knjiga, Sarajevo)