Mostarenja MiŠE MariĆa
Serija tekstova o Mostaru (u kojima je jedan od glavnih junaka i Partizansko spomen-groblje) nastalih u Egzeteru tokom posljednjih dvadesetak godina, iz pera pisca koji se danas smatra apatridom, a koji nije nikad napustio Mostar. U njima često kao da zbori savjest, koliko i sam Mišo Marić.
Ukratko, the right thing to do, na Mišin način.
Zahvaljujemo Miši Mariću na ustupljenom materijalu.
Trinaestogodišnjica
(april – travanj 1992. – 2005.)
Vladislav Hercegović je bio zločest sin. Odmetnuo se od oca Stjepana, gospodara Hercegovine i zapasao “…Blagay et casteelli al ponte de Neretva” – kule uz most na Neretvi. Taj slučaj grupa Dubrovčana pismom prijavljuje zemljacima u službi despota Đurđa. Pismo je datirano 3. aprila 1452. i to je prvi put da se pominje naselje na mjestu današnjeg Mostara.
Od aprila 1452. evo je prošlo 543 godine. Kroz koje je grad rastao i svašta preturio. U XV stoljeću uzeli su ga Turci. Početkom i polovinom XVI obišle su ga kuge. Ostale su u narodnoj pjesmi čije lijepe i tužne stihove čuvam za kraj ovog kazivanja…Ni zemljotresa Mostaru nije falilo. Najbezdušnije ga je zdrmao onaj iz 1563. Most u gradnji i grad uz most su predevrili. Valjda dobar materijal, dobra konstrukcija. A moralo je biti i inata. Mostar je inat-grad. Naprečac se oporavio. Već pred kraj tog stoljeća kuga i zemljotresa Derviš – paša Bajezidagić ga bilježi:
“S voćem, vodom i ostalim miljem
On je druga Sirija na svijetu,
E bi reko da je rajska bašča
Ko ga vidi u majskome cv’jetu…»
Ni dolazeća stoljeća nisu ga tetošila. U XVII su ga «obišli» Mlečani, a potom je «uskočio» Stojan Janković. Popalio Pothum, Džabovinu i Rajevinu, uzgred nešto i pobio. XVIII je počelo s «kišom poput luga» pa se nadovezala buna mostarske raje svih konfesija – paša im nije bio po volji, a kosila je još jedna kuga. Slijedila su dva stoljeća svjetskih ratova. U Prvom su Mostarci išli da ginu Evropom, u Drugom nisu morali ići – smrt im je došla na noge. Čak su ih i saveznici, Amerikanci, počastili «prijateljskim bombardovanjem…» Sve u svemu Mostar je u urbanom narastanju imao 3 zlatna doba. Prvo su dogradili Turci na temelju naselja s 19 porodica i jednim neoženjenim, po evropski nastavila Austro – Ugraska a modernim gradom učinila Druga Jugoslavija. Obilje je datuma u gradskom kalendaru o kojim bi se dalo pisati. Ovaj put ću zamrčiti godišnjicu u kojoj je Mostar doživio najveći bum u istoriji. Godišnjica je trinaesta. Mogla bi se mrčiti i sljedeće godine u maju, pod istim, podobnim brojem… Ponovio se: buuum!
***
Pred 13. godišnjicu, s različitih adresa, dobih jedan fotos i jedno pismo. Fotos je uz tekst. Stiže samo s datumom i mjestom nastanka. Na svoju, stavih potpis ispod: “Nosioci demokratskih promjena (i podjekojeg lanca) na budvanskoj plaži, u predahu, ljeta gospodnjeg 92.” Gospoda liče na pokretne Cartievo panoe. Gospoda su izvođači radova jedne Gospodskije Gospode. Gospoda su svoje ideale i zasluge okačili oko vrata. Gospoda su nosioci Spomenice borca 91./92., Ordena Zasluga za Narod, za Hrabrost…Za razliku od Drugova iz 41. čije su spomenice i ordeni kovani od mesinga i bakra, gospoda su preferirala plemenitije metale, višekaratne. Gospoda su predstavnici mlade demokratije koja nas je vadila iz 35.godišnjeg mraka. (Da su zakoračili u more s teretom zasluga oko vrata, ni podmornica ih ne bi izronila.) Gospoda su glasnogovornici parola: “Dolje crvena banda!” i “Za krst časni i slobodu zlatnu!” Koliko je sve “crveno” bilo “banda” i sva “banda” “crvena” – vrijeme će presuditi. A koji su intelektualno-ideološki razlozi gospode i volova da jednako pobjesne na crveno, bog će ga dragi znati…Krstova što se tiče – koliko su časni – teško je suditi po fotosu. Ali su, nema dvojbe, zlatni. Je li sloboda zlatna, znaju preživjeli. Imena dotične gospode nisu važna. Viđah takve od Mostara do Makarske i Splita u proljeće i ljeto 92. Dosurfali su na valu demokratskih promjena. Prethodnu istinu su unakazili, izobličili u laž. Laz ozakonili u istinu i bezakonje. Njihovi argumenti su bili neporecivi i ubojiti. Njihova pohlepa i divljaštvo bili su iskreni. Ko nije htio s njima, imao je 3 izbora: da bude gledalac, žrtva il’ izbjeglica. Trećoj kategoriji posvećeno je pismo drugarke, Vesne Kazazic. Piše ovako:
«SLOBA–UPSALA, DRAŠKO–KRAGUJEVAC, MEHO-OSLO, ŠOŠE-SARAJEVO, RAČIĆ–PODGORICA, FILIP-SIDNEY, ŠUNJE- MOSTAR…» Onda piše stih iz Zupčeve pjesme o grmečkom boru koji se nije primio pod mojim mostarskim prozorima: «Već kad smo i mi razasuti – nije imao s kim ni ostati.» A nastavlja stihom vašeg dopisnika: «Nema logike, moj gospodine, sve je samo tuga.» Na kraju zaključuje: «Nema logike, moj Mišo, gdje pocinje logika, prestaje Bosna i Hercegovina!»
Koliko mi imena s fotosa ne bi značila ništa da im vlasnike i poznajem, toliko mi ova iz pisma znače beskrajno bogatsvo dobrote za koju sam osiromašen. Da vam ih predstavim:
Prof. Dr. Vesna KAZAZIĆ, predsjednica Mo omladine, asistent pa professor Pravnog fakulteta u Mostaru. Sad živi u Makarskoj, a gostujući je profesor u svom gradu…
Sloba ANDRIĆ je predsjedavao omladinom, pa radio u «UNISU.» Šta sad radi u Upsali nisam ga pitao, da mu ne sjedam na muku. Imao je brata, Sašu, u Mostaru. Nema više. Poginuo 93…
Drassko je ČVORO, omladinac, a pred rat direktor Doma mladih. Kad smo se posljednji put čuli, poodavno, radio je u piljari, u Kragujevcu…
Meho MEMIĆ je bio fini ljekar i fini čovjek. Počivao na nekom groblju u Oslu pa se vratio kući…
Milan RAČIĆ je takođe iz Vesnine omladinske raje. Zadesilo ga je da bude komandir Vatrogasne čete kad se Neretvom i Radoboljom nije moglo ugasiti. Jer je Mostar imao četu vatrogasaca, a okolo korpuse vatropiraca…
Zlatko ŠOŠE je pred rat otvorio diskont u Rodoču. U ratu radio kao humanitarac. Sad je u Sarajevu, preorjentisao se na grafičke poslove…
Filip VUKOVIĆ, jedini iz Vesninog pisma, nije Mostarac. Vedro Polje, kod Bihaća. Bio je čelni republički omladinac. Više puta u životu sam ga sreo u brigadirskoj uniformi, po ORA-ma i SORA-ama, nego u civilu, u kancelariji…Čusmo se juče. Radi u fabrici prikolica. Prvi omladinac postao dedo. Majka Marija živi u Polju koje joj se više ne čini Vedro, jer je njen Filip u Sidney-u, daleko…
Enver ŠUNJE, zvani Šunjica, on je još dalje. Vršio je funkciju šofera u OK SSO. Ževkao je ponekad na one koje je vozio, namicao koji dinar perući tuđa kola i stalno sanjario da mu je « Rayban » cvike. Zato jer je «vozikao crvenu omlatinu» bio je sumnjiv. Pa su ga 92. strpali u Ćelovinu pod izlikom: «dojavljivao rezervistima.» Tamo su ga uredno izdegenečili, pa pustili. A 93. su ga strpali u kontejner. Iz kontejnera je prebačen na harem. Supruga, Ljilja, podiže dva sina, u Mostaru. Jedan igra nogomet za «Zrinski.»
***
Pred trinaestogodišnjicu u Mostar se vratio Jovo Pejanović. Poslije onog rata počeo je kao učitelj u Bosni. Onda je učio osnovce u Bijelom Polju, kod Mostara. Pa je radio u srezu, pa u gradskom Arhivu. U jednom mandatu je bio i predsjednik OK SSRN, a penzionisan je 87. s dužnosti sekretara OSUP Mostar. Bili smo komšije, ulaz do ulaza. Sin sveštenika, Jovan, bio je vjernik u socijalizam i raju, a volio je “Velež,” lozu i veršanje lugarina. U rječniku mostarskih štiglićara, lugarin je Pavaroti medju pticama. Prvi mostarski policajac nije imao sreće. Žalio se kako mu s balkona, prvi sprat, često zdipe lugarina, sve s kafezom. Njega su zdipili juna 92. Malo je pas’o 88 ruza posađenih za druga Tita u krugu Vojne bolnice, malo su ga izvodili u šetnju. Posade ga na konja, nataknu mu šubaru. Poslije su ga odveli u Dretelj slomljene, gangrenozne noge. Iz Dretelja je povezen u Split, u bolnicu. Stigao iza Ljubuškog. I otac Jovin, Petar, prošao je istu Vojnu bolnicu 41. Dogurao je do Žitomislića, a dalje – Neretvom. Iz Neretve se ne vraća. Jovo se, eto, vratio. Ostatke su mu spustili u zemlju, nedavno, supruga Marika koja s dva sina živi u Skopju, i mostarski prijatelji. Najstariji sin, Petar po djedu, piše mi iz Canade: «Još uvijek sanjam djetinjstvo i lijepe trenutke pored Neretve, ali znam da više nikad neću tamo da žvim jer me strah da moje kćeri Olja i Doris ne dožive ono što sam doživio ja.»
Moj komšja, Pero, sanja. Gledam da ne sanjam. Jer u san, po običaju bez kucanja, mogu banuti nosioci demokratskih promjena. Sad su podvezali kravate i uljudno cekaju novu turu. Požderali su nam vrijeme, siti su i, hvala na pitanju, spavaju spokojno. Spavaju potrbuške, na leđima, postranice i pomalo hrču. Većini niko i nikad neće poremetiti san. Njihovo je carstvo zemaljsko, njihova je posljednja. Kad ih se sjetim zadivljen sam da je živ rob odozdo kutarisao glavu. Zbog njih mi se plače i povraća. Zbog njih maštam da se u mom zavičaju rađaju krilata djeca. Ako krenu da ih usrećuju, da mogu odletiti. Da izmače iz pisma neke buduće Vesne i da im od svih značajnih godišnjica u životu Trinaesta ne postane najpamtljivija i najjubilarnija. Uz koju idealno paše ona narodna, nakon kuge, koju vam najavih na početku:
«Kad morija pomori Mostara,
pomorila i staro i mlado,
rastavila i milo i drago…”
Mostarske morije iz 1507. i 1546. u porođenju s ovim iz 1992./93. dođu kao krzamak.
Sjećanje na slobodu
Bile su dvije Slobode. Jedna u kojoj sam disao i druga u kojoj sam pisao. “Novu slobodu” koju Vi, poštovani čitaoci držite u rukama još nisam vidio, a vruće želim da vam se dopadne. Tu koja vas drži u rukama sam vidio. I osjetio na sopstvenoj koži. Bolno me se dojmila. Učinila me prognanim i dalekim. Zato me sjećanje na staru Slobodu, s navodnicima i bez, čini sjetnim. O onoj bez navodnika, ni staroj ni novoj, neću trošiti riječi. Kakva je bila stara, valjda znam, živio sam je i uživao – bezobrazluk je krojiti mi sjećanja. Kakva je nova, tome su vještiji sadašnji uživaoci njenih blagodeti – bezobrazluk je krojiti im javu. Zato će ovo slovo biti samo o listu “Sloboda” u kojem sam počeo nasilno zatrt novinarski vijek. Može se ćitati i kao In memoram informativnoj, civilnoj žrtvi bolesna vremena koje se neće pamtiti po ljudskosti, dobroti i pismenosti. Po pismenosti, sigurno, ne. Jer je potpisano desnim kažiprstom ovlaženim na jastučetu za muhure. S tačkom na kraju. Tačka je kalibra 155 mm.
***
Ranih 60-tih prvi put sam ušao u “Slobodu”. Ispod vrata. Poslije radnog vremena gurnuo dječiju pjesmicu u redakciju na Musali. Objave četiri zaredom. Nosio sam ih u džepu, hvalio se raji, a danima skanjivao da tražim honorar. Kad mi nakon Tepe nije ostao majčin kusur a morila žeđ, šta ću, odem. Tamo sjede Olga Kocakov i Gojko Berić. Olga kaže da se dječije ne plaćaju, Gojko kaže ima da se plati, vidjeće s direktoricom, Nadom Novak. Vidio. Honorar sam iskapio u bašti hotel “Mostara”. Bilo je vrijeme ferija, služio me učenik Ugostiteljske škole na praksi. Reče da je siroče od Gradiške, da se uželio majke, rodnog sela i da se zove Uglješa. Sročim to i odnesem Gojku na terasu hotel “Neretve”. Obično bi sjedio sa Zulfom Bostandžićem uz ogradu mosta a kad su bili veseli duša im bilo hakati predsjednika SO-e i drugove funkcionere dok se vraćaju s posla. Taj put su se tek počinjali uveseljavati. Gojko stavi u džep a u sljedećem broju objavi reporterski zapis: “Priča o malom Uglješi”. Krenulo me. Dječije idu redovno, poneki reporterski zapis, pokupim i nekolike prve gradske nagrade za pjesme i priče uz 14. februar. Povede me Mugda Karabeg u selo Grab kod Ljubuškog, došao čovjek iz Canade, on napiše za “Oslobođenje” ja “Mister Majkl iz Graba” ponudim “Slobodi”. Objave, pohvale. Ohrabren, konkurisaću za stalni posao. Direktorica Nada rekla: “Nije ovo ni “Neretva” ni “Lira”, meni je dosta boema i alkoholičara.” Bila je fina duša Nada i pošteno je rekla. Poslije je “Sloboda” preselila u Dom kulture na Rondou a za direktora i glavnog urednika postavljen Pero Kovačević. Hodao je malo poguren, zvali su ga Gute, nije se ljutio. Odmjeren, uvijek nasmiješen a tvrd na riječi. I on je mislio kao Nada: novina je novina a bircuz je bircuz, nisu me primili. U profesionalno novinarstvo me uveo banjalučki zemljotres ‘69. Na Bunu, gdje predavah, dođoše preplašeni banjalučki osnovci. Krajišnik sam porijeklom, banjalučki gimnazijalac, napišem: “Dnevni red bez zemljotresa.” “Sloboda” objavi, prenese desetak vodećih Yu listova. Zove me Pero: “Bi li ti bio novinar?” Žao mi ostaviti djecu, dogovorim da izguram do kraja školske pa me eto. Maja 70. startovao sam kao urednik kulturne rubrike.
***
S novorođenim Radiom “Sloboda” se smjestila pod zajednićki krov imenom Informativni Centar Mostar. Na ćija vrata sam ušao pored parkiranog kombija na ćijim je plavim vratima krupnim, bijelim slovima pisalo: “ICM MOSTAR” čak i brojevi telefona. Ubrzo smo kupili “Fiata” a taj kombi prodali mesaru u Imotski. Godinama sam ga sretao po Hercegovini s istim natpisom. Kroz prozore su blejale ovce. Vozač ICM je bio Risto Janjić koji je sve ljude zvao: Brale. I mi njega. Ne samo da je vozio, nego je prikupljao i oglase i čestitke. Ono: “Radnim ljudima i građanima sretan 1. Maj žele…” a u potpisu SO-e, drustveno-političke i radne organizacije. Ili: ”Sretan Dan Oslobođenja…” Pola u šali, pola ozbiljno Brale mi je govorio da je u par općina izmislio Dan oslobođenja radi čestitki. To nisu čitali ni potpisani, ali je donosilo fine pare i kući i Brali. S glavnog ulaza, lijevo, bila je režija i studio Radija koji, nažalost, moram zaobići jer nije tema priče. Desno dug hodnik. Na dnu mala prostorija gdje je Vera pravila kafe. Vera je bila mršava, slabo je vidjela a kafe je pravila za bogove. Onda je bio hol s crvenim foteljama. Tu su dokoni kenjcijali. Vrata desno: fotolabaratorija i Seno Dugalić, dobrica. Došao je iz Nevesinja. Tamo je fotografisao za lične karte, svadbe i sahrane. Bio je radin, neobično pošten i stidljiv. Šta god mu ko kaže on se zasmije, pocrveni i makne u labaratoriju. Do Sene je bila redakcija i glavni urednik Radija. To ne mogu zaobići. Jer je Radio bio Asim Hadžajlić, najinformisaniji novinar u gradu i bez konkurencije najbolji lokalni novinar u BiH. Kad bi mi stizali na posao, on je već zavrsio Dnevnik, burek i sirnicu, priloge za još par emisija, tekst za “Slobodu”, sportski izvještaj za zagrebačke “Večernje” i ljubljansko “Delo” i – sigurno sam nešto zaboravio. Dobronamjernijeg i marljivijeg urednika u praksi nisam sreo. Do Asima, iza staklenih vrata, bila je administracija. Kata i Nazifa. Kata je bila, stručna i draga, Nazifa vesela i duša joj bilo zadjevati Icu. Od njih se ulazilo kod direktora. Na ta vrata jedino se kucalo. Prvi je bio Pero, poslije su se mjenjali. Pero se nešto zamjerio, poslali ga na “Otpad”, za direktora. Inace se osnivač, OK ŠRN glavnouredničkom i direktorskom kadrovskom politikom nije proslavio. Jedan odlazeći glavni urednik imao je da bira: direktor Pozorišta, Muzičke škole ili groblja Sutina… Postavljaju glavnog urednika Radija. Dosao Jovo Pejanović, predsjednik OK ŠRN, blag čovjek, sav Mostarac. Voli “Velež”, štigliće i lozu. Pošto je direktor ICM Hrvat, urednik “Slobode” Musliman predlaže “druga Boru iz poštene srpske porodice.” Nije pošteno da miču onakvog Asima, ne mogu odoliti, kažem: “Isti slućaj s mojom pokojnom babom, al nije za glavnog urednika Radija. Vi ste, predsjednicće, u upravi “Veleža”, što ne sastavite ekipu: na golu Srbin, bekovski par Hrvat – Musliman itd, završiće Rodjeni u kozjoj ligi.” Nije se ljutio, ali je “pošten Srbin” prošao. Kad sad skontam, pošteno je Jovo želio s nacionalnom jednakošću tri čelna čovjeka u kući…
Posljednja vrata su vodila u tri prostorije. U prvoj je sjedila Kimeta. Kimeta je bila vrsna daktilografkinja i dama. Obraćah joj se sa: Gospođo Kimeta. Druga je bila najnaseljenija. Olga Kocakov pred penzijom, Dragan Miladinović ćutljiv i iskustven, Đemo Raljević koji na svaku može napraviti duhovitu repliku, Drago Marić mršav kao i ja a nadasve obrazovan i profesionalan. U pročelju, za dugim stolom, kidisao je na prototip Gutenbergove pisace Milivoje Mrkić, pjesnik, boem i svestran novinar podjednako i u “Slobodi” i na Radiju. U posljednjoj prostoriji, kad je trebalo prelamati list, pojavljivao se tehnički urednik, Ico Voljevica. Dijelili smo stol. Češće na Rondou. “Kad ih uhvatite u redakciji, vezite ih za stolice,” predlagao je Pero. Deset godina za redakcijskim, kafanskim i porodičnim stolovima s prijateljem i kumom Icom Voljevicom, najljepše su godine u mom novinarskom i ljudskom vijeku.
***
Došao sam da uređujem dvije strane kulture, a prvi zadatak mi je bio da napišem izvještaj sa sjednice Opštinskog Sindikalnog Vijeća. Dreždao sam tamo pet sati i na omotu “Kenta” zapisao suštinu. Vratio se i otkucao 12,5 redova. Ostavio Peri na sto. Sutra me zove, pita: “Je li ovo najava za naslovnu?” Nije, velim, to je što sam smatrao važnim.” Kaže: “Mi planirali dvije strane. Jesi li uzeo referat?” Referat nisam uzeo a bio je običaj makazama sjeckati iz referata pa nešto pisati, a nesto lijepiti. Pobenavim: “ Ako vam je do prepisivanja referata, posaljite Kimetu, ona je daktilograf, ja hoću da budem novinar.” Nikada me više za staža u “Slobodi” nisu poslali na sastančenje. A na prvo putovanje poslali u Posušje. Da obiđem vlast i privredu. Što jest jest – bilo je više vlasti nego privrede. Kraj je maja, vreo. Iza Lištice je počinjao makadam, nagutao se prašine. U Posušju zaobiđem dogovorene, razgovaram s obićnim narodom oko puta. Ispričam to na jednoj strani pod naslovom “POSUŠKI PROBLEM DUG 30 KILOMETARA.” Sjecam se prve rečenice: “Tamo gdje iza Listice prestaje asfalt, počinje posuški problem dug 30 kilometara.” Mislio sam: biće problema. “Dobro ti je ovo,” veli Pero. Drugi put nije bilo dobro. Opet Posušje. Idem na razgovore s predsjednicima SO-e, OK ŠRN i sekretarom OK SK. Rukovodstvo na doručku. Doručkovaćemo Brale i ja. Stol do nas dvojica pričaju kako je u Vir došao čovjek nakon 50 godina u Argentini. U Vir ćemo. Povezemo nekog građevinskog poduzetnika. Žali se kako zapošljava 10 ljudi, kako ga Općina dere porezom, dosta mu je svega, ima sedmoro djece, ići ce u Argentinu: ”da ‘vata kobre”. U Argentini, kažem mu, nema kobri, u Viru mi kažu nema Argentinca, otišao obići rodbinu u Zagreb. Napišem saputnikovu priču, gurnem u štampu mimo Pere pod naslovom “VATAĆU KOBRE”. Mijo Jurišić bio vlast, zabrani rasturanje “Slobode”. Nismo se više sretali, odjednom mi se ukazao s Gospom međugorskom. Već sam na TVSA, on je predsjednik Međuopštinske konferencije SK. Zove i moli da mu za vanrednu sjednicu napiđem “Pregled druđtveno – političke situacije u Hercegovini”.
***
“Sloboda” je pokrivala područje od Trebinja do Konjica i Livna koje su Livljani otmeno zvali Livorno. Zasto je Livno Hercegovina do danas nisam odgonetnuo. Svake sedmice bijah u jednoj komuni; Lišticu, Grude i Posušje il Bileću i Trebinje, obilazio bih u istom danu. Urednici su određivali teme, nesto uvažavah a nešto pisah na svoju. Kako gdje dođem, prvo svratim u brijačnicu. Dok me obriju saznam koji je direktor lopov, sastav lokalnog tima za nedeljnu utakmicu, ćija se žena švalera, koji je funkcioner mimo zakona uvalio rođaka da džabohljebari i, sve od važnosti u zivotu čaršije. Kad pisah po uredničkim, niko nije čitao i svi su bili zadovoljni. Kad pisah na svoju, svi su čitali, jedni davali podršku, drugi tužakali. Iz Konjica me na sud poslao direktor Trgovinskog, Jakša jer sam telalio da je nakon udesa privatnog “Pežoa” kamionom preduzeća slao na opravak u Maribor. Iz Stoca predsjednik SUBNOR-a, Mujo jer sam objavio da plivaju kosti pod Spomenikom. Iz Nevesinja jer sam se sprdao s Olimpijadom na Bratačkom Lugu a suština je da sam u naslov stavio pobjedničku, gatačku, Džuburovu kobilu. Direktor Gimnazije “A. Šantić” u Mostaru, Skiba jer sam se pitao kako su za 3 mjeseca uspjeli od 170 i kusur odlikaša napraviti 110 s dvije i više slabih. Iz Građevinske, Pehar jer mi nije išlo u glavu da na kraju godine zaključe ocijene pored rubrike i 17 učenika III razreda izgubi pravo daljeg školovanja. Iz Doma zdravlja jer sam tvrdio da je pacijent prije kod svetog Petra nego Hitna kod njega. Iz SUP-a jer je milicionar, predstavnik narodne vlasti, na Lenjinovom šetalistu uoči 1. Maja, međunarodnog praznika rada bigarli hak izdegenečio predstavnika radničke klase, čistača “Parkova”, itd. itd. Narodni heroj, Dušan Grk mi govorio: “Ti, mali, više nećeš biti novinar,” isto mi je govorio šef OSUP Mostar, Smajo Grozdanić (obojicu sam poštivao) ali kad su provjerili činjenice drug Mujo nije ostao predsjednik SUBNOR-a, milicionar je suspendovan, oni direktori nisu ostali direktori, na Nevesinjsku olimpijadu nisam vise išao ali sam ostao novinar. Govorili su: “Pusti Mišu, piša uz vjetar al’ dobro misli.”… Pisah devet godina kolumnu “Gost naše redakcije”. Preko 400 ljudi gostovalo. Od akademika Isidora Pape i Gustava Krkleca, preko ljekara Hlubne i Mahića, fudbalera Hrvića i košarkaša Dalipagića do čistača Franje Federmana… Govorili su: “Kako možeš o svim ljudima dobro pisati!?” Odgovarah da biram dobre ljude pa pišem nalik na njih, kako drugačije. Uzgred rečeno, dvije godine zaredom Udruzenje novinara BiH nagrađivalo je kolumnu prvom godišnjom nagradom. Toliko puta sam konkurisao, poslije nisam, pozabavio se “Mostarskim kišama” za svoju dušu…
“Sloboda”, dakako, nije bila savršena novina. Ali je bila poštena novina. Ni svi mi iz njenih izblijedilih redova nismo bili savršeni novinari, ali smo se svi trudili da budemo pošteni. S izuzetkom izvještavanja s utakmica “Veleža”- tu smo odreda bili pristrasni. “Sloboda” je bila čestita škola s čijih je stranica izraslo desetak ponajboljih pera bh novinarstva. Do Goje Berića, i poslije njega. Otišao sam iz “Slobode” i ICM godine kad je otišao Ico Voljevica. Bolila me njegova prazna stolica preko puta. Kolege s kojim veselo spiskah dekadu, od Vere do Pere, jasno vidim u sjećanjima kao tornjeve među ljudima.
***
Ico je prestao uljepšavati Grad i moj vijek 26. januara 80. Već par godina me vrbovali s RTV SA, iz sarajevskih novina, RTV Beograd, “Sporta”…Opredjelio sam se za TV SA pod uslovom da ne mičem iz Mostara. Puno je primamljivije bilo živjeti u Mostaru a raditi u Sarajevu, nego obrnuto. Otišao sam u Kulturno – umjetnički program Televizije za samostalnog urednika maja 80. Bijah jedini urednik u KUP-u koji nije stanovao u bh prestonici. Maja 92. u kancelariji Dječijeg konzulata, prostor usahlih “Kiša”, za jedan zid daleko od Icinog i mog bivšeg stola, zlopatim kako bih još jedan konvoj uplakane djece što mirisu na pišu i izbezumljenih majki evakuisao ispod granata. Čovjek kojeg sam bratski volio, dijelio s njim radosti i tuge, kumili se preko supruga, objasnio mi je kako stvari sa mnom stoje. “Ti, kume,” veli, “moraš se pomiriti s ćinjenicom da u ovom gradu nikad više nećeš biti novinar, možeš samo kupiti pikavce po ulici.”
Pišem ove redove s pogledom na British Channel koji Francuzi zovu La Manš. Kum je, čujem, u Mostaru, bavi se umjetnošću. Tu njegovu sklonost ka likovnosti i skulpturi savjetodavno sam podržavao prije rata, a on se u ratu galantno ponudio da sačuva skoro pola preostale kolekcije koju skupljah kćeri. Pola su vec “oslobodili” dok sam na splitskom aerodromu s vozačem Konzulata, mislim da je bio Goran Baković ili Mumin Mačić, čestiti ljudi, utovarao dječiju hranu pribavljenu dobrotom rektora lisabonskog Univerziteta, pa kolabrirao. Papica je bilo 16 tona, u Mostaru, javili mi, ni grama, a kolekcija je brojala 138 eksponata u raznim tehnikama. Jednom sam zovnuo Kuma u Australiju da zamolim bar jedan. Bila je jesen, pljuštala je prokletinja, kćer nije imala cipele za školu. “Bio je rat, Kume,” veli.” Shvatim da se Kum “pomogao” jedinim preostalim bogatstvom moje 11.godišnje kćeri ali do danas nisam shvatio: što je baš meni bio rat, a Kumu brat. Godinama se dvoumim da li da mu napišem učtivo pismo, izvinem za neupitan gen, trazim bar dio kolekcije, ili da ljubazno zamolim, preko Interpola. Sačuvah kompletnu, potpisanu dokumentaciju; čak sam u priču pretočio, štampaću u knjizi… Knjiga se zove “Mostarenje”. O ljudima i bezljudju. Nakon kojeg sam, ipak, sretan covjek. Pisem povremeno za neke novine ovdje, redovno u Skandinaviji, koriče mi stihove, javljam se kao nekad na Radio i TV Mostaru, oni pto su me pjevali nisu promukli… Evo se i “Sloboda” vratila kao “Nova”, opet sam radostan na njenim stranicama a jedino me malkice pecka savjest što sam razočarao Kuma – ne kupim pikavce po Mostaru.
Kupljenje pikavaca je časniji posao od “kupljenja” kumovih milošta kćeri. Što nije tema neugasla sjećanja na vrijeme Slobode, opet s navodnicima i bez, nego mnogo tužnije i sramotnije priče.
/2005./
Poraz malog zmaja
Kad se od Klinja penje prema Tjentištu, s lijeve strane iznad puta, stražarila je austro-ugarska žandarmerijska stanica. Uz puno poštovanje za sve dobro što je Austro – Ugarska uradila u BiH, nerado se sjećam bilo kojeg okupatora, a žandarmerijskih stanica još neradije. Ali ova je posebna. Krov je, naime, poseban. Kiša što se slije sa jedne strane krova odžubori potočićem u Sutjesku. A Sutjeska, uz nekoliko presjedanja, u Crno more. Kapi s druge, opet potočićem, u Neretvu. Neretva, bez presjedanja, teče u Jadran. S jednog krova u dva sliva. Neretvi je poprijeko bilo puno bliže i lakše, a što je odlučila naokolo, more će joj znati. Milenijima joj nije bilo loše. Gasila je žeđ, natapala polja, igrala s djecom, a kad je došlo vrijeme grijala i svijetlila ljudima, a oni joj obale učvršćivali mostovima, kitili gradovima, slikali je, pjevali, slavili… Mostar među prvim i najobilatije. Da je znala, jada, šta će joj se posljednjih petnaestak godina u tom gradu događati, okrenula bi prečicom.
Nakon naslova i ovog podužeg uvoda, poštovani čitaoci, čini vam se da je vaš dopisnik iz inostranstva u inostranstvo skrenuo s teme il s uma. Ništa ne brinite, sve je pod kontrolom. Kad je Mostar u pitanju uvijek volim malo izdalje, jer mi ljepši nego ovaj izbliza. Izbliza stvari stoje naopako. Ovako:
Mostar uz Neretvu je bio grad spomenika. U star vakat i mlađe vrijeme su ih podizali, u najnovije rušili. Jao ti ga je gradu koji nema kome podići spomenik. Hiljadu puta ga jao onom koji ih poravna. Najljepši spomenik Mostara, Stari most, utopljen je u rijeku koja se njime ponosila. I njegova mlađa braća su utušena u njoj. Najumilnijeg pjevača Neretve, Aleksu Šantića, i njega su bronzanog utušili. Lijepi spomenik Neretvinim hrabrim kupačima, Partizanski, jedan od 4 najznamenija antifašistička u Evropi srokali dinamitom pa smacolali. Iz čaršije čuvene po gostoprimstvu, deložirali drage goste: Matiju Gupca, borca za pravicu i Vladimira Nazora pjevača pravice hrvatskog naroda. Deložirali desetine spomenika mrtvim i prognali desetine hiljada živih što ovim, što na onaj svijet. A nedavno, 26. novembra minule u mostarskom parku Zrinjevac, čije mi je ime odnekud poznato, svečano otkrili spomenik Bruce Lee-u. Malom Zmaju, po kineski.
“Daleko je od svega i niko ne može pitati šta je uradio u vrijeme Drugog i Prvog svjetskog rata ili šta su mu preci uradili u vrijeme Turaka. Nije katolik ni pravoslavac ni musliman. Brucce Lee je dio naše ideje o univerzalnoj pravdi,” obrazlažu inicijatori. Još dodaju:
“Ako je okrenut na zapad braniće istočni Mostar od zapadnog Mostara, ili zapadni od istočnog. Ne može biti okrenut jugu, jer je to Hrvatska. Okrenut sjeveru, ne gleda nigdje.”
Zvuči veoma lijepo. I šuplje. Šta je ko uradio u vrijeme Turaka, Prvog i Drugog svjetskog rata istorija i povijest su pribilježili u detalje i stranica je zaklopljena. Šta je urađeno u posljednja dva mostarska još se utvrđuje i biće objavljeno u Hagu. Zbunjuje i konstatacija da nepripadanje muslimanima, katolicima i pravoslavcima čini Bruce Lee-a “dijelom ideje o univerzalnoj pravdi”. Znači li to da bi svi trebali preći na budizam? I što okrenut sjeveru “ne gleda nigdje”, i to zbunjuje. Koliko se sjećam i sjeverno od Mostara se gledalo u “negdje”. Najidealniji pogled mostarskog Lee-a bi bio: u crnu zemlju.
***
Spomenik je u prirodnoj veličini, pozlaćen i s natpisom: “Bruce Lee 1940. – 1973. Tvoj Mostar”.
Zašto je Mostar potpisan kao grad jednog Amero – Kineza a zjape prazna postolja spomenika Mostarcima, zašto su desetine hiljada Mostaraca ostale bez grada, znaju valjda Inicijatori Raspudić i Gakalo. Istina, Lee je gostovao u Mostaru. U oba kina. Pravdoljubivi Mostar ga je volio jer je bio dobar momak koji tabana bitange. Najviše ga je volio Oma Batlak. I ušićario ponešto na njemu. Oma je švercovao kino ulaznice, još bi ponešto mimo zakona, pa je milicija njegova leđa i stražnjicu odabrala za poligon treniranja strogoće. Onda je Oma počeo zalaziti u “Reviju”. Donosio je čokoladice i udvarao se lutkama u izlogu. Govorilo se: “Pravi se lud da ne bi išao u Ćelovinu”. Proglasili su ga legendom. Mostar ima čudne aršine za dodjelu titule legenda. Jedno tri godine kako je Oma postao legenda i strpljivo udvarao lutkama u izlozima, čuh da i mene zovu legenda. Odmah sam otišao kod prijatelja, neuropsihijatra Fahre Puzića. Nakon temeljitog, stručnog pregleda dijagnosticira: “Nisi legenda.” Pao mi Velež s duše. Nejse, siguran sam da ni legendi Omi Batlaku, rahmet mu duši, ne bi palo napamet da omiljenog Lee-a uvrštava u gradski spomenički fond. Mostar je sebi narađao junaka za spomenika. Bilo je mišljenja da ih je i previše. Zateknem se s Hamdijom Pozdercom u Predsjedništvu SUBNOR-a na Musali osamdesetih. Prima delegaciju boraca iz partizanskog sela Baćevići kojim je rat obilato namakao mrtvih za spomenika. Obavještavaju druga Hamdiju kako bi dogodine, za 27. juli, Dan ustanka BiH podigli još jedan spomenik Palim Borcima i Žrtvama fašizma. Bilo bi im milo da on dođe i svečano otkrije spomen obilježje.
“Stanite malo sa spomenicima, drugovi, molim vas,” kaže drug Hamdija. “Ova će zemlja sva postati sveta, neće se čovjek imati gdje popišat.”
Spomenik Bruce Lee-u koji je glumio borca – a sjajno je to umio u kombinaciji kineskog borilačkog umijeća i holivudskog mlaćenja para – zapišali su noć nakon svečanog postavljanja. Prvo su ga razoružali, nikad se ne zna. Zdipili su mu nunčake s lancem, onda su ga izbockali, nasprejali pa zapišali. Opoganile su ga iste bitange koje su očistile Mostar od spomenika i građana a koje je Lee kao filmske negativce odirao od batina. Nekad je u mostarskim kinima Bruce Lee bio pobjednik. U parku Zrinjevac je žrtva. Više je krokodilskih suza demokracki Mostar prolio u sredstvima informisanja nakon oskrnavljena spomenika glumcu kineskih korijena, nego nad svim poravnanim spomenicima rođenih Mostaraca. Koji nisu glumili ni život, ni hrabrost, ni smrt.
***
Od velikog je značaja, ističu Inicijatori a pridružuje se domaća i sedma sila, da je spomenik Lee-u u Mostaru otkriven dan prije nego u njegovom Hong Kongu uz obilježavanje 65. rođendana. Preduhitriti ljubav i poštovanje Lee-ovih sunarodnjaka i sugrađana ne uklapa se u norme “ideje o univerzalnoj pravdi”. Ali je “Mostar prvi u svijetu,” ističu. Početkom avgusta 1973. godine kad je Mali Zmaj umro – od “oticanja mozga” po jednom od obdukcijskih nalaza – zorom se na Rondou sabirah sa Skenderom Kulenovićem i Zukom Džumhurom. Za par susjednih stolova izmilili penzioneri da im se sabrat uz kafu i eglen dok ne pricvrlji. Guštam iz fildžana, još slađe slušajući Skendera i Zuku a uzgred i prvi jutarnji Dnevnik Radio Sarajeva sa zvučnika iznad vrata kafane. Između ostalih i vijest da su juče u Mostaru zabilježena tri smrtna slučaja od toplotnog udara. Na kraju ide metereološki bilten Vuke Zečevića. U čitavoj zemlji je bilo sunčano s nezapamćenim žegama. U Demir Kapiji 41C, u Mostaru 42C, a Titograd je bio najtopliji s rekordnih +43C u hladu.
“Čuste li komentar ovih penzionera?” pita Zuko.
Nismo.
“ Vele: ike, Titograd, šta će oni, garibi, pićka im materina”.
Skender se smije. Mostar je morao biti rekordan, pa taman pola čaršije pokosio toplotni udar.
Penzioner na Rondou je govorio u svoje ime. Inicijatori se oglašavaju u ime Desnog Mostara. Lijevi i Prognani imaju svoje mišljenje. A vaš dopisinik misli sljedeće:
Da su spomenik vajali Michelangelo, Rodin, Meštrović i rođeni Mostarac Florijan Vlada Mićković čiju su “Djevojku” ‘92. iz tog parka zdipili ATG bojovnici (pripadnici Auto – Televizor- Gorenje grupe), mostarski Bruce Lee je kič. Jer je ideja kič. Kao nekad bijele čorape na neopranim nogama. Ovakav Mostar ne zaslužuje onakvog Lee-a. Onakav Lee ne zaslužuje ovakav Mostar. Koji se desetak dana prije, nakon hapšenja hrvatskog generala Gotovine dernjao: “Svi smo mi Ante Gotovina!” Pošto to smeta osjetljivom uhu Evrope i dr neuropsihijatrije Fahre Puzića, sad se može po volji izdirati: “Svi smo mi Bruce Lee!” Zvuči važno, odvažno, bezazleno… I veoma ohrabrujuće za najglasnije bukače, kapitalce kleronacionaliste na svim stranama. Koji će, garant, biti vječni. Neće im se desiti da umiru od “oticanja mozga”, poznato je da ne “otiče” ono čega nema. A kukavni Mali Zmaj u mostarskom parku prvi put je poražen. Poganiće ga bitange, zapalo ih. Kad se sjetim šta su radili živim Mostarcima ‘92./ ‘93. i kasnije, strah me pomisliti šta će uraditi mrtvom Kinezu. Ako mu dojade, a taj sve može, oživjeće. Ko kutariše, pričače. A ako korito Neretve osvane suvo, ne treba se čuditi. Dosta joj svega, okrenula je prečicom. Kad je čestit i nevin svijet morao otići, što ne bi i rijeka.
/“Bosanska pošta”, Oslo, uz Dan mrtve Republike 2005./
Agonija najgradskijeg grada
Na prvu godišnjicu Drugog svjetskog rata, 1. septembra ‘40. Mostar je protestovao mitingom pod ogromnim transparentom “Ostvarimo jedinstvo živih da ne bi u zajedničkim grobovima ostvarili jedinstvo mrtvih”. Fotografiju s mitinga uz pismo Radmila Brace Andrića naslovljeno “Pet decenija sadašnjosti” objavilo je “Oslobođenje” 4. juna ‘91. U pismu upozorava: “Zlo već kuca na vrata”. Šta je bilo za pola stoljeća između mitinga i pisma, zabilježila je istorija. Ko je i šta se zbilo s autorom pisma, zabilježićemo u nekoliko redova. Radmilo je sin Mihajla Andrića, željezničara s uskotračne pruge kojom dugo niko više ne putujuje. Posljednji “Ćiro” je ispraćen iz Mostara uz muziku i cvijeće ‘66. Mihajlo u ljeto ‘41. Bez cvijeća i muzike. Nepristojno je pominjati koncert italijanske vojne glazbe na terasi hotel “Neretve” dok su željezničara s Brankovca, oca petoro nejači, NDH bojovnici vodili u smrt. Glava kuće postao je najstariji, 15.godišnji Radmilo. Odveo je porodicu u izbjeglištvo, pa otišao u partizane. Vratili su se sa slobodom. S Mostarcima je gradio novi Mostar, 5 godina bio predsjednik SO-e. Mostarci ga pamte po dobru, posebno po zaslugama za otvaranje Univeziteta. Pred odlazak s dužnosti maja ‘74. govorio mi je: “Zadovoljan sam s onim što se postiglo a najviše od svega jer je Mostar ostao čist i pošteđen nacionalističke i šovinističke šuge”. Nakon toga u dva mandata biran je u Skupštinu SFRJ a ‘82. odlučio u penziju. Do ‘92. bio predsjednik Savjeta za urbanizam i prostorno planiranje SO-e Mostar, predsjednik Sportskog ribolovnog saveza BiH i SFRJ, a u dvorištu kuće Braće Balaća 7 uzgajao prve mostarske aktinidije.
– Iz Mostara sam otišao 13. maja ‘92. kada su na obale Neretve sa obadvije strane došli oni koji su se otrgli sa lanca kao bijesni psi za koje smo mislili da su pripitomljeni. Biti izbjeglica ili prognanik za mene je nešto najgore što čovjek može da doživi. Jer ne znam da ima šta gore od toga kad čovjek napušta i gubi sve što je godinama trudom i radom stekao i to ne samo on već i njegovi preci. Poznata je narodna izreka – kletva: “Imao pa nemao”. Istina, i u tome ima razlike. Kad smo se s troje djece našli u izbjeglištvu moja supruga Bosiljka im je govorila: “Izgubili ste sve što se imali, ali sad sačuvajte obraz i pamet i nemojte da vam je mržnja razori jer niko od vas ne nosi crnu maramu. Kako je onima koji su također izgubili sve, ali i nekog od najbližih”… Po dolasku u Beograd pozvao me je na razgovor Risto Čalija, uspješni biznismen, vlasnik firmi u Hamburgu i Beogradu, da vidimo kako pomoći izbjeglicama iz Mostara kojih je tada u Beogradu UNHCR registrovao oko 8.000, a u ondašnjoj SR Jugoslaviji oko 15.000. Dogovorili smo da treba organizovati društvo za pomoć izbjeglim i tog ljeta formirali Udruženje Mostaraca i prijatelja Mostara “Aleksa Šantić” u koje se učlanio veliki broj Mostaraca, izbjeglica i onih koji su tu stalno stanovali. Oko 30 posto upisanih članova tog Udruženja bili su druge, ne srpske nacionalnosti. Zahvaljujući entuzijazmu ljudi koji su se okupili u Udruženju i uz izdašnu novčanu i drugu pomoć Mostaraca, posebno gospodina Čalije, u to vrijeme bili smo jedino takvo Udruženje u Beogradu. Organizovanim radom i zahvaljujući poznanstvu sa mnogim Mostarcima koji su tamo odavno živjeli, kao i drugima, uspjeli smo kod UNHCR-a steći veliku naklonost i pomoć. Ta pomoć postojala je sve do jeseni ‘93. godine kada je izvršen “udar” po nalogu sa Pala i Udruženje preglasavanjem promjenilo upravu i ime u “srpsko” a mi koji smo odbili sarađivati sa Palama, proglašeni “Nepalcima”. Poslije tih promjena UNHCR je prestao pružati bilo kakvu pomoć poslušnicima Pala. Budući da je u to vrijeme postojalo Udruženje za pomoć izbjeglicama i raseljenim licima u Jugoslaviji, to smo od dijela poštenih članova Udruženja Mostaraca formirali Sekciju Mostaraca. U kojoj su bili Milorad Muratović, Isidor Papo, Muhamed Mirica, Berto Blažević, Asim Peco, Risto Čalija, Dragan Pantić, Vesna Dragović, Eleonora Prohić… Rad Sekcije najvećim djelom odnosio se na povratak ljudi, njihove imovine, posebno stanova. Kada je Košnik donio uredbu o povratku stanova, Sekcija je primila, obradila i dostavila ambasadi EU za Mostar preko 3.000 zahtjeva. Ljudi su se htjeli vraćati, susreli smo se s Košnikom.
Tu su ih Paljanski Srbi sačekali. U “Javnosti” od 4. novembra ‘95. sa nadnaslovom “(U)red za lažne mirovanjake” i naslovom “Most od srpskih kostiju” javlja se Đorđe Lozo, “srpski borac od prvog dana” i čereči akademika Pecu, predratnog rektora Univerziteta “Džemal Bijedić” Blaževića, “hrvatsku novinarku Dragović” i Prohićku “nepoznatog etničkog porijekla, ali poznatog političkog uvjerenja”, pa redom. Radmila Andrića piše: “Otac ćerke udate za muslimana (!?), predstavnik Srba, Hrvata i muslimana iz Mostara koji su su smjestili ne samo u Zagrebu, Sarajevu i Ljubljani nego i lepom belom Beogradu”. Božo Kijac ga dopunjuje: “Mi se borimo četiri godine za povratak na svoja ognjišta i Otadžbinu, a mostarski komunisti hoće ponovo da nam uvale “domovinu” sa ustašama i muslimanima. E, pa neće moći, jer se ovog puta pita srpski borac sa prve linije i srpska vlast koja postoji već četiri godine”. S desne obale Mostara Lozu i Kijca javno podupire promidžbeni Srbin Herceg-Bosne, prof. Dr Mile Bodiroga, doktorant na partizanskoj poeziji, doratni profesor Jugoslavenske književnosti na Pedagoškoj akademiji koji u tom času obnaša dužnost profesora Hrvatske književnosti na Hrvatskom sveučilištu. Gdje je danas Lozo ovaj autor ne zna, Božo Kijac je izvršni urednik “Hercegovačkih novina” na lijevoj, prof. Dr Bodiroga uživa mirovinu na desnoj, a Radmilo veli:
– Supruga i ja vratili smo se u Mostar nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Kćerke Javorka i Gordana zaposlile su se i s porodicama ostale u Beogradu. Sin Mihajlo – Kićo sa suprugom Sanjom živi u Viriju, u Francuskoj. Javorka u braku sa dr. prim. Vasom Vlačićem ima kćerke Jelenu i Bojanu, Gordana udata za Milimira Aleksića kćer Dušanku i sina Srđana, a prezime Andrić nastavljaju Kićini sinovi Jug i Dan iz braka s Mostarkom Sanjom Šabanagić sa čijim se roditeljima Nerom i Farukom, divnim ljudima i ljekarima, lijepo pazimo. Eto tako, mi stariji smo ovdje, djeca i unuci su još, i bojim se zauvijek, izbjeglice.
Pred 64. godišnjicu oslobođenja Mostara dvaput izbjeglica i jednom prvi čovjek grada kaže:
– Pamtim Mostar i prije 14. februara ‘45. Međuvjerska i međunacionalna tolerancija stotinama godina bila je prisutna u multikulturalnom Mostaru u kojem su se građani voljeli i poštovali, bili nosioci naprednih ideja, akcija i aktivnosti, posebno onih koje su se odnosile na razvoj i napredak grada. Pamtim Mostar iz Drugog Svjetskog rata kada se najveći broj građana svjesno i čvrsto svrstao u redove antifašista, dao ogroman doprinos u borbi za slobodu. Zahvaljujući tome poslije 14. februara ‘45., njegov sveukupni razvoj u društvenom, privrednom, kulturnom i svakom drugom pogledu odvijao se u međusobnoj toleranciji, značajno izraženoj solidarnosti i spremnosti građana na velika odricanja i žrtve da bi grad i život u njemu bili ljepši i srećniji. Zahvaljujući tome, Mostar je mogao izgraditi i podići mnoge privredne objekte čiji su proizvodi bili u špici svjetske kvalitete. Malo je gradova koji su uporedo sa privredom, odnosno izgradnjom moderne industrije, u toj mjeri gradili i otvarali škole, fakultete, kulturne, zdravstvene, komunalne, sportske i druge objekte. Dobrim dijelom samodoprinosom i odricanjem građana. Bio je to prelijep grad kojeg su priroda i njegovi ljudi obdarili ljepotama pa su ga rado pohodili i boravili u njemu književnici, glumci, pjesnici, slikari, privrednici pa i mnogi državnici. Često se sjetim ocjena koje su o njemu davali Ivo Andrić, Žan Kasu, Skender Kulenović, Zuko Džumhur i mnogi drugi. Bio je to “najgradskiji grad”, kako ga je nazvao Nika Miličević u besjedi pri otvaranju zgrade Narodnog pozorišta davne ‘51. To što se dogodilo Mostaru dogodilo se suprotno željama i interesima Mostaraca, suprotno tradiciji i načinu gradskog života. To što se dogodilo, kao i neka ranija narušavanja normalne ljudske koegzistencije izazvali su svaki put van mostarski i van bosanskohercegovački izazivači. Nažalost neki to čine i danas, jer kako razumjeti i dalje tolerisati agoniju u kojoj se grad nalazi, rasječen na etničke dijelove, nepremostivo podijeljen na svim nivoima i u skoro svim sferama društvenog života. Sve ovo rezultiralo je, i danas egzistira, kao posljedica rata i pitanje odnosa samo dvije etničke zajednice, ispravnije rečeno njihovih nacionalnih političkih stranaka HDZ i SDA koje su na nesreću ovog grada uzurpirale skoro svu politiku. I sve to uz prisustvo mnogih međunarodnih dobro plaćenih, što bi Mostarci rekli “ublehaša”. Očit primjer za to je oktroisani-nametnuti Statut Mostara, nametnut od Ešdauna… Nema, dakle, više onog Mostara kakav je bio do ‘92. godine. Najgore što mu se moglo desiti pored razaranja, izgubio je jezgro građana. Poginuli, izbjegli, prognani… Jednom riječju: izbugio je sve. I ljude i dušu.
/2009./
Herojski juriš na mrtve
Pismo iz Engleske
Prvi septembar probudio me kišom. Koja je ovdje prirodna i svakidašnja pojava. Kroz sve godine izbjeglištva visim na štriku, zakačen štipaljkama. (Zbrisao odozdola, bitange se nameračile da me opeglaju, Luburićeva praksa iz sarajevske apsane Beledija). Samo mi sjećanja suva…Već danima po tv-u se vrte dokumentarni i igrani filmovi na teme Druge svjetske klanice. Jutros podsjećaju da se na ovaj dan prije 61 godinu onaj austrijski moler a kancelar Rajha s 53. divizije stuštio na Poljsku. Istorija je odlučila da taj datum proglasi za početak 55 miliona ljudskih krajeva. Dva dana kasnije Velika Britanija objavljuje rat Njemačkoj. Solidarišu se Australija i Novi Zeland, bezopasno podaleki, a slijedi Francuska, preopasno blizu. Trećeg septembra te ‘39. Prvi ministar UK Čembrlen formira novi ratni kabinet, Čerčila vraća za kormilo mornarice. Na svim brodovima britanske flote otkucava poruka: ”Winston is back”. Mudri čitač i predskazivač svih Hitlerovih nakaznih nakana vratio se za kormilo britanskog ratnog broda s cigarom i s porukom o znoju, krvi i suzama. Francuska je uskoro kapitulirala, od daleke Australije i Novog Zelanda nije bilo velike fajde pa su bitku za Ostrvo, po svim analitičarima, dobili piloti RAF-a. U posljednjoj fazi, sudim po fotografijama koje se smjenjuju na ekranu, bijahu klinci. Često, s desetak časova letačkog iskustva. Ispod tih posivjelih fotografija šušti Čerčilov tonski zapis:
“Never in the field of human conflict was so much owed by so many to so few. “
Slušam te Čerčilove bar dvadesetak puta godišnje pri svečanostima kojim ovaj narod obilježava svoju tragiku i svoju heroiku. Znam ga napamet, još više na srce. Moje znanje jezika nije doraslo Šekspirovoj sočnoj mudrosti govorenja. Strah me da prevodom ne oskrnavim, ali osjećam i moram pokušati:
“Nikad na polju ljudskog sukoba toliko mnoštvo nije dugovalo toliko mnogo tako malobrojnim”.
Koje čuvaju od zaborava i slave i danas, dok po običaju, od septembra do septembra jednostavno kiša pada. Potaknut tim riječima i potjeran kišom, vraćam se u zavičaj. Istim putem, na isto Medeno Polje pod Osječenicom gdje je sletila prva britanska vojna misija upućena u Titov štab. Čerčil je, ni nalik taze nam znanim ratnim vođama, u misiju poslao sina Randolfa. A po Bosni i okolo, već se uveliko pucalo. I ginulo. Nikom kroz istoriji južnoslavenskih prostora ove prethodne Čerčilove ne pašu tako taman kao Titu i drugovima iz ‘41. Po njihovoj mjeri krojene. Pravdu i slobodu nisu borili po Hagu, Ženevi, Lisabonu, Dejtonu, Rimu… Nisu imali vremena za svečane ručkove i večere, šopinge s gospojama, decom, djecom, maksumima i evetefendijama dok su moji zlosrećni zemljaci, nevini kao jaganjci tužnih očiju truckali crnim makadamima na klanice Omarske, Karaterma, Dretelja, Heliodroma, Kazana… Sloboda se ginula na Kozari, Neretvi, Sutjesci i na mojoj petoj petrovačkoj cesti koja krvavo tabana kroz Ćopićeve stihove, u istoriju. S djevojčicom na cesti i “Štukama” iznad…
ČIKO, GDJE STE VI POGINULI?
Moj rodni Bosanski Petrovac pod Osječenicom, Klekovačom i Grmečom, više je toga nemao nego imao. Vode nije imao, ali je imao najljepše mjesečine na Balkanu pitke i opojne kao šljivovica moga strica Vitomira. Pruge nije imao, pa se pješačilo i do Srema i do Trsta. I nije uvijek vraćalo. Osim u bronzi. Usred čaršije bijaše park. U parku Čelar, Ibrahimpašić, Rodić… Biste 22 petrovačka Narodna heroja pod lipama i tužnim vrbama. Imao je Petrovac više antifašističkih spomenika i od povelikih evropskih država. A da bi se doguralo do spomenika trebalo je dooobro poginuti, moj brate. Jel’ Krajišnik uzjašio bijela konja u partizanskoj pjesmi, mater mu je zavila crnu maramu oko glave. I ostala nejač od uva do uva…
Pričao mi prijatelj, fini pjesnik Dragomir Brajković kako je petogodišnjeg sina upoznavao sa Stevom Opačićem. “Sine, ovo je komandant Grom desetine koja je prva prešla Neretvu ’43. Steva Opačić, Narodni heroj”. Klinac ga gleda i sasvim ozbiljno pita: “Čiko, a gdje ste vi poginuli”?
Kao dječarac, u Petrovcu, i sam sam mislio kako su svi heroji mrtvi. I mislio sam da je i moj Vitomir zaslužio herojstvo jer je triput bježao sa strijeljanja. Jednom ustašama, jednom četnicima, jednom Švabama. Žujci ih zvao. Umro je pred rat, selo Kolunić, drvena kuća s dva prozora okrenuta u polje i dva u planinu. Kuća je, kao i 41., ponovo izgorila… Spomen parka, u Petrovcu, više nema. Mrtvi heroji su još jednom poginuli.
Prve žive sreo sam u Mostaru. Pričao mi Stevo na Partizanskom spomeniku kako su puzali uz zamrznute grede mosta na Neretvi. Kako su prešli, kako su zbombali četničke bunkere, kako su bili osamnaesto-devetnaestogodišnjaci i kako se, nakon svega, umalo oneredio od straha… Pa mi Vlado Šegrt pričao o rastanku sa Savom Kovačevićem na Sutjesci i zvao da s djecom zvanom “Kiše” svratim na med, kod njega, u Aranđelovo kod Trebinja, pa Čoče Vujović, komandant Prve proleterske mi pričao koliko ih je decembra ’41. krenulo iz Rudog koliko maja ’45. domarširalo do Slobode…
Lacu, Mladena, Bruka, Jusufa, Adema, Pintula; svih 14 mostarskih Narodnih heroja upoznao sam u Mostaru, u kojem sam se se upisao u ljude. Išao sam o praznicima na Spomenik da im se poklonim, kod neutješnih majki da porazgovaram. Majke su posjećivali i pioniri, s cvijećem. Cvijeće je cvijeće, a sinovi su sinovi…
Družio sam se prelijepo sa sinovima Lea Bruka: Mirom, Franjom i Tvrtkom… Dijelili smo bijele stolove na Rondou, a posjećivao sam ih i u Pothumu. S majkom i bakom bijahu tada podstanari u ulici očevog imena. Kućnog broja se ne sjećam a Ulica bijaše Narodnog heroja Lea Bruka. Opraštajući se s Mirom na Sutini izgovorih kako je pošteno što nije unovčio oca… Spomenik Narodnog heroja Lea Bruka miniran je u proljeće ‘92. Partizanski spomenik, na kojem je počivalo svih 14 mostarskih Heroja, još ranije. Pod mrtvu mladost Mostara, preko 700 njih, podmetnut je dinamit…
Ispraćajuci jedan konvoj s majkama i djecom aprila ’92. između dva granatiranja stojim na Rondou s kanadskim pukovnikom u uniformi UN koji mi pomaže da bezbjedno izađu iz grada. Stotinjak je autobusa, kombija, ona djeca plaču, majke plaču, očevi plaču, bake i nene plaču, s Huma zasječe rafal, a onda se pojavljuju trojica u crnini, s ustaškim oznakama. Upadaju u autobuse s uperenim automatima, kao kontrolišu ko to ide i kuda ide? Pita me onaj Kanađanin: “Ko su ovi”? Ćutim. “Ovo su ustaše, zar ne? Jutros sam bio na onoj strani i vidio one s bradama i mrtvačkim glavama. Ono su četnici….Veoma čudno, mister Marić, ali ovo kod vas ratuje fašizam protiv fašizma”!? Opet odćutim. Bježim pogledom u popovsku bašču preko puta, gdje su dospjevale prve zerdelije. Šiba Krvavac ih je tako volio. Grane posječene gelerima, ploda niti jednog. I zelene je glad pobrala. Mostar je bio sunčano proljećan, suzan, osakaćen, ponižen… Miris proljeća, baruta i nečovještva.
SMRT NIJE POSLJEDNJA RIJEČ
Dolje je već dugo glasan mir, a prijatelji mi javljaju da su imali pakleno ljeto. Tu i tamo pogorjelci i izgnani podižu nove krovove na sažganim temeljima, prije kiša. Godina je dobro ponijela, Zapad i Istok će udijeliti sadaku i svega će, vele, biti. Samo Bosne i Hercegovine nema. Jer njoj su i temelji zatrveni i zatravljeni. U Mrkonjiću, Jajcu, u mom djetinjem petrovačkom parku Heroja, na Partizanskom u Mostaru, na ruinama obilježja Kozare i kosturnice Tjentišta gdje opet šumi lišće i niko ne čuje kako lišće šumi osim mrtva pjesnika Branka Miljkovića i mostarske Skojevke Pave Miletić, koja uz Sutjesku ‘43. izusti: “Nešto me čvrknu”, pa zaćuta. Zauvijek.
Moja je bezočinska sloboda imalo vedro lice Zdravka Čelara, Ive Lole, Jusufa Čevre, Mladena Balorde, Lea Bruka, četiri Sina i Kćeri majke Adile Fejić, Boškića Buhe, Sirogojna… I one kosovske djevojčice Ganimete Terbeši koja pod fasištičkom omčom prkosi:
“Smrt nije moja posljednja riječ”!
Moja me sloboda učila da praštam. Moja me sloboda učila da volim. Moja sloboda nije ogovarala i podmetala. Moja me sloboda opominjala da se ljubav prema svome ne dokazuje mržnjom prema drugom, jer “drugih” nije ni bilo. Moja sloboda svoje spomenike nije podizala na tuđim grobovima. Moja je sloboda ličila na one koji su je donijeli. Sloboda, u pravilu, kao potomstvo, uvijek liči na majke i očeve…I s ove daljine gnušam se bradatih sloboda. Sloboda s U na čelu. Handžar sloboda. Sloboda s likom Tadića, Štela i Caca…I onih koji su ih nakotili. Falsifikovali rodne listove nesretne i ponosne zemlje Bosne i Hercegovine. Strah me svih sloboda i demokratija čiju su prvoborci stekli herojstva kidišući na mrtve. Pred tim mrtvim ću do kraja života ostati u stavu mirno. Ponosan i tužan.
“I tuga je jedna vrsta odbrane”, tvrdio je Andrić.
Ima jedna odbrana od svih moćnija. S kojom ću, s merakom, završiti ovo pismo iz izbjeglištva, začeto na 61. godišnjicu Druge Svjetske klanice.
S.F.- S.N! Ili punije: Smrt fašizmu – sloboda narodu!
P.S. Ovaj zapis je nastao uz 61. godišnjicu početka II Svjetskog rata. Osluškujući šta se događa sa Parkom Narodnih Heroja u Petrovcu, Partizanskim spomenikom u Mostaru i antifašističkim spomeničnim naslijeđem u najvećem dijelu BiH zaključih da ne treba pisati novi, jer bitange još uvijek herojski jurišaju na mrtve. Ako im zafali žrtava, orni su namaknuti od preživjelih.
/2010./
Dug mostarskom viteštvu
Akcija za zaštitu Partizanskog spomen-groblja u Mostaru
Leden sjeverac i kiša nisu spriječili učenike Burlington Danes Academy iz Londona, siročad – štićenike Doma Egipatsko selo iz Mostara, članove podmlatka SDP, Naša stranka, nevladine organizacije Antifa i rodbine mrtvih da 26. okotobra posjete Spomenik s priborom za čišćenje i buketima cvijeća. Jednoglasno pozitivnim komentarima lokalni i sarajevski mediji uputili su glasnu opomenu gradskoj i državnoj vlasti pred čijim očima propada posljednje počivalište 700 mostarskih rodoljuba i remek djelo bh i evropskog memorijalnog blaga. Organizatori akcije, SABNOR i Inicijativna grupa za zaštitu izražavaju zahvalnost i zadovoljstvo, a pokretač na facebook Denijal Behram ističe da se pod zastavu Akcije svakondnevno svrstavaju čete novih i stiže podrška antifašista iz svih krajeva svijeta. U ime 30 članova FK Stari Most (osnovan ’95.) javio se Muhamed Hama Kovačić iz Brisbane, Australija, podrška Hodžića stgla je iz 3 zemlje: Enver iz Mostara, Mirna i Asja iz Njemačke, Saida iz US; Bešo: Jasminko, Snježana, Halil, Zejna i Vesna takođe, porodice Dragog Dizdara, Milana Andjelića i Mahmedalije Vila iz Norveške, Rahimića s Pijesaka, Semira i Mahire Tanović iz Njujorka… Tidža Jakirović s potpisom Yu Palestinka javila se iz Bostona… U narastajućem spisku podrške sve su češća švedska, norveška, engleska, holandska, ruska, poljska, njemačka, češka i ina imena. I sve češća kraća ili duža pisma podrške. S bloga Ljuti Bosanci pišu: “Uz Vas smo zajedno u borbi protiv nepravde, laži, fašista i nacionalističkog divljanja divljaka kojima su zahvaljujući dejtonskom sporazumu odriješene ruke, pa smo svakog dana svjedoci onoga što moramo iz dana u dan pod nebom Bosne i Hercegovine doživljavati i trpiti”, a Haris i Manja Kazazić: “Mostar će ponovo biti Mostar, tek onda kad se opet zabijeli Partizansko spomen-groblje”. U ime glavnog odbora SUBNOR Banja Luka, s potpisom predsjednika Petra Džadića stiže puna podrška a s Vrbasa se javio i negdanji YU, evropski i nezvanični šampion svijeta u boksu Marijan Beneš: “Moj otac je bio partizan u Bajmoku, ujak i tetka takođe u Gospiću. Ja sam dao zakletvu da ću čuvati tekovine NOB i danas sam na toj relaciji i uvijek ću takav biti. Prema tome podržavam vašu inicijativu. Obavijestite me o datumu manifestacije u Mostaru i vidimo se tamo”. Pismo završava stihovima: “Dao sam Titu zakletvu svetu/, a sa njom na znanje i cijelom svijetu/ da braniću Zemlju našu i moju/, sa cvijećem u miru i puškom u boj”.
Javio se partizanski general, Narodni Heroj Jovo Kapičić iz Beograda: “Ideja da se obnovi sjećanje na sedam stotina mostarskih žrtava poginulih za slobodu za vrijeme Drugog svjetskog rata i remek djelo velikog umjetnika Bogdana Bogdanovića koje je posvećeno velikim ljudima, nacionalnim herojima Mostara i Bosne i Hercegovine pozdravljam iz sveg srca. Riječ je o vremenu kada je stvarano veliko djelo, kada su se ujedinjeni jugoslovenski narodi borili za slobodu, a mostarski heroji u njene temelje utkali svoje živote. Takvi spomenici, iako su od kamena il bronze, postoje da bi nove generacije podsjećali na značaj i veličinu naše prošlosti. Kao što je mostarski Most (zaslužio je po svemu veliko slovo!) bio i ostao važan i kao značajno arhitektonsko djelo, tako i spomenici treba da žive i poštuju se, da se pred njima poklone nove generacije i napajaju se hrabrošću onih koji su svoje živote dali za njihovu slobodu….Pozdravljam ideju za obnovu Spomenika, to je dug prema žrtvama i mostarskom viteštvu”.
Kapičićev ratni drug, partizan sa 14, diplomata, izdavač i autor, urednik nedavne monografije Sarajevo i reprint izdanja Hagade, dječak s titovkom i petokrakom na naslovnoj romansirane autobografije Orlov krš objavljene na 16 svjetskih jezika, Nebojša Bato Tomašević, Exeter, UK, uz zahvalnost i čestitke našem listu za preuzimanje medijskog sponzoriranja akcije kaže: “Akcija za zaštitu Partizanskog spomen groblja u Mostaru stigla je u pravo vrijeme. Naše nekadanje zajedništvo koje to groblje najbolje simbolizuje i označava, nije samo spomenik onima koji u njemu počivaju, već isto takvoj idealističkoj mladeži čije su kosti rasute po bojištima republikanske Španije, gudurama Drugog Svetsko rata Bosne i Hercegovine, planinama naših, nekadanjih bratskih republika. I ne samo to. Spomenik iz ’65. je istovremeno i bilježnik poslednjeg rata, hram Srebrenice, Sarajeva, Vukovara i svih nevinih, pobijenih i prognanih sa svojih ognjišta bezumnom politikom lokalnih ‘patriota’ – nasljednika četničkih i ustaških koljača, nacističkih ideologa i ideologije. Hoćemo u Evropu? Ali u nju, nadam se i vjerujem, nikada nećemo stići na bazi četničke i ustaške ideologije ekstremnog nacionalizma. Put u nju vodi samo putem antifašizma, onog koji nas je krasio velikih poratnih godina, i činio naš život dostojnim življenja. Samo preko antifašizma, očišćenog od naših zabluda, samo preko zajedništva, možemo ponovo stati uspravno. Zato povratak Partizanskom spomen-groblju u Mostaru, treba da bude prečišćenje u duši našeg velikog grijeha. Prelako smo ispustili, izgubili ono što nam je bilo najsvetije, što nas je činilo ponosnim imenom Jugoslavija, što sada i strane zemlje i partije navode kao primjer dobrog riješenja nagomilanih svjetskih problema….Došlo je vrijeme otrežnjenja, da i u našim drugim republikama, pođu vašim primjerom, putem kojom ste vi pošli. Prelako smo dopustili da nam ‘svijetle’ grobove prekopavaju priglupi, nedolični pojedinci, ološ našeg društva”!
Sve što želite saznati o Akciji možete saznati na novostartaloj web stranici: http://partizanskispomenik.oneworldseepartner.org/ a ukoliko želite pridružiti na: www2.memorial.mostar@gmail.com.
/2010./
A gdje su Mostarci
Akcija za zaštitu Partizanskog spomen-groblja u Mostaru
Uz 9 novembar, Međunarodni dan borbe protiv fašizma Inicijativni odbor za zaštitu Spomenika obratio se pismom ambasadama antifašističke koalicije iz II svjetskog u Sarajevu s molbom za podršku. Uz dolazeći Dan državnosti 25. podsjetiće i vladu BiH da državnost počiva na temeljima 700 poginulih Mostaraca i desetine hiljada njihovih saboraca te da je sveta dužnost države i svakog pojedinca da se, ne samo deklarativno, trajno zaštite i obnove grobovi palih rodoljuba. U međuvremenu Inicijativa je prerasla u antifašistički pokret koji se svakodnevno omasovljuje pojedincima i udruženjima antifašističkih načela. U svoje i ime sina Garija Kovačevića iz US piše Aida Salković: “Moj tetak Ibro Elezović, prvoborac- pukovnik, predsjednik SUBNOR-a Mostar, dočekao je Tita na Partizanskom ‘69… Moja tetka Mersa je u “Bosanskoj pošti” podsjetila Miju Mišu Brajkovića kako je s majkom Ljubom i bratom Jojom našao sklonište u kući Salkovića kad im niko nije htio pomoći zbog ustaške prošlošti Mišinog oca… Brat mog oca, Salem Salković je sahranjen na Spomeniku, njegov adže Hasan i adžin sin Salem Salković. Gdje je sada Mišo Mijo Brajković da se založi za mrtve Salkoviće kao što su oni za Mostar a živi Salkovići za žive Brajkoviće?…Potresnim pismom–esejom iz Splita se javio jedan od najobljubljenijih Mostaraca Dr Roko Markovina, koji na kraju kaže: “… Ti suvremeni vandali-rušitelji moraju shvatiti da ako ne nauče svoju djecu cijeniti vrijednosti baštine, bez obzira kojeg nacionalnog predznaka ona bila, kako li će tek oni naučiti svoju djecu da njih cijene kad jednog dana postanu baština? A tek kako li će sve nas drugi cijeniti, kad ne znamo cijeniti ni sami sebe? To se, kroz povijest tisuću puta pokazalo kao pravilo, a povijest je učiteljica života i ona se ponavlja i ponavljat će se sve dok se iz nje nešto ne nauči…” Antifa – Udruga mladih antifašista Zagreba se pridružuje porukom: “…Svaka inicijativa za obnovom Spomenika, a pogotovo groblja u, danas nažalost podijeljenom, Mostaru je hvale vrijedna. Upravo zato podržavamo Vašu inicijativu i dajemo vam svoju punu potporu, a ukoliko vam možemo bilo kako pomoći, znajte da smo tu. Borbeni pozdravi iz nepokorenog Zagreba!”… U jednom pismu stigla je podrška tridesetak antifasista iz Forlija, Ravene, Padove, Venecije… Okupila ih je Vesna Čuljak, Mostarka u Italiji. Inače, sudeći prema registrovanim članovima, puno zdušniju podršku akciji pružaju Mostarci po svijetu, nego Mostarci u Mostaru. Od kojih će svaki reći da je voljan poginuti za svoj voljeni Mostar, ali nisu masovna pojava u odbrani Spomen-groblja poginulim. Začuđuje i mlak odziv navijača Rođenih – članova Red Armi okupljenih pod parolom: “Mostar u srcu – Velež do groba”. Uz časne izuzetke Bajevića i Marića, i oni koji su znojem natapali crveni dres na terenu rijetka su pojava u registru podrške. Kao da se zaboravlja da je svaki deseti na Spomeniku branio boje Veleža i poginuo za dostojanstvo Kluba i slobodu Grada. Ukoliko vam je do provjere ove tvrdnje, možete na web adresama: http://partizanskispomenik.oneworldseepartner.org/ ili http://herojisaneretve.blogger.ba/ na kojim upravo ukucavaju registar abecednim redom. Da napomenemo: registrovati se možete na e-mail adresi: ww2.memorial.mostar@gmail.com I da obavijestimo: za 2 mjeseca od kad je akcija startovala, naš list je dao punu medijsku podršku inicijativi Mostaraca – antifašista. Pošto su inicijatori otvorili dvije web stranice na kojim možete saznati sve o njihovoj aktivnosti, od istorijata, pisama podrške pa do najnovijih vijesti, “Pošta” će dok akcija traje rado ustupiti prostor događajima od posebne važnosti.
P.S. Pri prekucavanju podataka u prošlom broju autor teksta je pogrešno imenovao predsjednika Glavnog Odbora SUBNOR-a Banja Luka. Ispravno je: Rade Džajić. Molim da se izvinjenje i ispravka uvaže.
/2010./
Ko to tamo ubija mrtve
Nakon istine, prva ratna žrtva Mostara ’92. bio je Partizanski spomenik. Fašisti su procijenili da je 700 mrtvih na njemu prva linija odbrane grada pa su im, noću, podmetnuli dinamit. Sutradan sam na ranjenom Spomeniku govorio ucvijeljenim i ogorčenim sugrađanima: “Svi ste vi, dragi moji, noćas jasno čuli, ali izgleda niste shvatili poruku koja vam je ovdje ostavljena. Postavili su vam pitanje stanarskog prava; ko će uzeti ključeve vašeg grada”? Odgovor je danas poznat. Ključeve drže dinamitaši ili njihov ideološki okot iz ‘92. Od kada su uspjeli nešto pobiti, pola živih protjerati i s istim elanom nastavili ubijati mrtve. Elem, nekadašnji ponos Mostara srozan je na gradsku, državnu i evropsku sramotu… Mostaru Mostaraca Spomenik je familija, Bosni i Hercegovini temelj državnosti, Evropi dragulj u trezoru antifašističkog memorijalnog blaga. Više zbog gnušanja Evrope nego bolne povrijeđenosti Mostaraca država ga je kao zaštitila, gradska vlast kao planira restauraciju, norveška i holandska vlada novčano pomogle, austrijska finansirala 112-minutni film o autoru, počasnom Mostarcu Bogdanu Bogdanoviću u kojem je jedan od glavnih, pozitivnih junaka Partizansko, kukasti krst iz ’92. porastao ravan Hitlerovim za minhenskih parada, međunarodna pravda iz higijenskih razloga dio ubica azilirala u haškoj i deponijama za balkansko smeće, dio minera baškari po Mostaru i nikom ne pada na bezpamet da ih procesuira, BiH se pakuje u Europu… Sa osamnaestogodišnjim iskustvom prisilnog prethodnika u Evropi upozoriću: Evropa je veoma osjetljiva na uvoz fašizma… Od Gernike ‘37., starije sestre Mostara po stradanju, fašisti drže vrh svjetske top liste terorista, a od ’45. antifašizam je temeljno načelo evropske demokratije. Te samozvana bh gospoda mora dooobro pripaziti šta će u prtljag. Krenu li s fašizmom iz kućne radinosti šutnuće ih otkud su došli. Uljude li se pa prođu, u Evropi ih čekaju nesretnici kojim su zatrli kuće živih i “kuću mrtvih” kako Austrijanci u filmu nazivaju Partizansko. Čeka ih i druga generacija prognanih, danas uvaženih Evropljana koji nisu zaboravili. Nedavno su se udružili oko ideje zaštite i obnove Partizanskog – krenuli u ustanak protiv fašizma…
Današnje naselje uz Neretvu, koje vlast lažno predstavlja Mostarom, ne zaslužuje taj Spomenik. Oni sa Spomenika zaslužuju grad bar nalik čestitom Mostaru u kojem su se rodili i za koji su izginuli…
Nastavljam raport gdje sam stao ’92.: Svi vi jasno vidite šta se mrtvim Mostarcima događa a živim sprema. Zlo je veliko i strašno tačno koliko i šutnja koja ga prati. A šta je raditi savjetovao je Mostarac Aleksa 1907. stihom; “I grobovi naši boriće se s vama”. Preživjelim Mostarcima je, nažalost i na ponos, preostalo da borbu za vraćanje dostojanstva počnu bitkom za grobove. Bude li vođena hrabrošću i poštenjem kakvi su krasili pretke na Spomeniku, u pravedan ishod ne treba sumnjati.
/2010./
Pobjeđeni pobjednici
Evropska istorija se drži podatka da je Druga svjetska klanica pocela 1. septembra 1939. Hitlerovim maršom na Poljsku. Ono Musolinijevo u Etiopiji 1935, Francovo u Španiji godinu kasnije preko aneksa Austrije i okupacije Čehoslovačke – ne konta se. Jer su Britanci i Francuzi Adolfu progledali kroz prste.
Američka istorija smatra da je sve počelo zaparavo 7. decembra 1941. japanskim “Tora, Tora!” nad Pearl Harbourom. Sve ono od Kine 1937. pa do Evrope pred kraj 1941. i to se – ne konta.
Evropska istorija smatra da je rat u Evropi završen 7. maja 1945. bezuslovnom kapitulacijom Trećeg Rajha u Reimsu. Britanci smatraju važnijim sljedeći dan kad se Winston u društvu kraljevske porodice pojavio na balkonu Bakingamske palate i podigao 2 prsta uvis.
Mada je rat bio jedan, Amerikanci slave 2 pobjede. Vole tako. Evropsku i onu od 2. septembra 1945. u Tokyo harbour gdje su kapitulaciju potpisali Japanci. To je, zvanično : THE END. Brojni istoričari misle da je potpis bio formalnost jer je tačka udarena atomskom bombom na Hiroshimu 6. avgusta. Podebljana je na Nagasakiju tri dana kasnije. Mnogi smatraju : obe nepotrebno.
Kad se podvuče crta: prosječan ratni učinak je 192.307 mrtvih sedmično. Radilo se non – stop, i vikendom i praznicima. Svi se slažu da je najveći doprinos u mrtvim dao Sovjetski Savez. U broju se ne slazu. Procjene su od 25 do 30 miliona. Šta je 5 miliona tamo 5 ‘vamo u masi od 55 na planeti koji se, takođe, smatraju skromnom procjenom. Ali su se usaglasili da ovog maja dođu u Moskvu i obilježe 60. godisnjicu pobjede nad fašizmom. Predstavnika SFRJ partizana nije bilo jer je jedna od pobjednica, 35 godina nakon pobjede, pala kao žrtva uskrslog fašizma. Njen doprinos pobjedi u Evropi istoričari su rangirali na 5. poziciji, iza SSSR, GB, USA (i Francuske !?) a žrtve zvanično procjenili na 1.200.000, iza SSSR, Njemačke i Poljske. Oni koji u obzir uzimaju i ukupan broj stanovnika, stavljaju SFRJ na vicešampionsku poziciju stradanja… Elem, u Moskvu su došli i pobjednici, koji su oprostili, i pobjeđeni, koji su se izvinuli. Bio je prisutan i predsjednik predsjedništva BiH koja je, u sastavu jugoslavenskog antifašistickog otpora, dala obilan i častan danak u herojstvu i žrtvama. Predsjednik BiH predsjedništva se javno diči tatom, četnikom. Tačan doprinos tate i pajdaša pod kokardom u namicanju broja od 1.200.000 stradalih teško je utvrditi u opštoj fašističkoj koljačini, ali od Užica, Foče i Višegrada ‘41. preko Neretve i Sutjeske ‘43. do Srebrenice ‘95, nesumnjivo je pogolem… A evo šta maja 2005, dok svijet slavi pobjedu, ovog autora, dvaput žrtvu fašizma, mori:
Dok anonimus iz Doboja, Borislav Paravac čuva sjećanja i javno se diči tatom – četnikom, dakle diči fašizom i, uzgred, predsjedava antifašističkim čedom iz 43. Bosnom i Hercegovinom u Sarajevu, pravnik iz Sarajeva Dragan Mačanović, žrtva Drugog fašističkog kasapljenja BiH čuva fabriku u Melbornu, a i ovog 4. maja odćuti svoju minutu za Predsjednika – Antifašistu kojem se i mrtvom poklonio svijet. To što odćuti poslije zapise ovako :
15.05
Jesam. Ust`o sam.
Ust`o sam zbog sjećanja.
Ust`o sam zbog uspomena.
Ust`o sam zbog prkosa.
Ust`o sam iz inata.
Ust`o sam.
Stajao sam mirno.
Stajao sam nijemo.
Sa sjetom u oku.
S osmjehom na licu.
Zbog godina gladnih i sretnog djetinjstva,
Trumanovih jaja i mlijeka u prahu,
tvrde mermelade i sutlije slatke,
namazane kriške i musava lica.
Zbog keranja lopte, kradenoga voća,
behara bagrema, kiselice trave.
Zbog klisa sam ust`o i kobile trule,
klikera i ćize, ćole, ćorabake.
Zbog ljubavi školske, fatanja u parku,
spomenara prvih, zulufa i šiški.
Mladosti mi moje. I zbog nje sam ust`o.
Kečeva i dvica, luftanja sa časa.
I šetnje bezbrižne bez cilja i kraja,
sjedenja u bašti do iznemoglosti.
I zbog nje sam ust`o što se zove majka,
zbog očeve ruke sigurnosti moje.
Lokalnog iz Kaknja, trice sa Ilidže,
šanera i hala, drotova, parkaša.
Ljeta na Darivi, snijega Trebevića,
zbog plise i gage, sapače i kljena,
kaskada Miljacke, ušća Željeznice,
brzoga za Ploče, Makarske i Stona.
Ust`o sam zbog raje, moje s Marindvora,
i zbog moga Selje, Papeta i Švabe.
Mirisa jasmina, pjesme djevojačke.
Ust`o sam i stajo šezdeset sekundi.
Čitav jedan život u jednoj minuti.
Hvala TI-TO da znaš, ma gdje bio.
/2011./
Ustanak protiv zaborava
Zašto je osnivanje Društava s Titovim imenom Praznik Nade, i zašto Eduard Broz 1968. nije završio Vazduhoplovnu Gimnaziju u Mostaru, koja je nosila ime njegovog djeda.
Na nedavni Dan naše minule, a sadašnje maloizgledne mladosti, Mostar je izmarširao iz ilegale. Na svečanom skupu u Narodnom pozorištu osnovano je Društvo “Josip Broz Tito.” Bio je to Dan ustanka protiv zaborava i Praznik Nade. Vaš dopisnik, dva put žrtva fasističkog terora, (koji se po najnovijem pravopisu zove dijaspora), uputio im je pismo podrške. A razmišljanje na istu temu adresira Mostarcima i sudbinskoj bh i ex Yu sabraći koje je fašizam s kraja 20. vijeka krvavo pomeo sa zavičajnih prostora. Domovinu pretvorio u zgarište, a planetu u veliki Dom za ratnu siročad. Očuvanje i pravično vrednovanje tekovina antifašističke borbe, s Titom na čelu, jedina su garancija da se taj Dom nikad vise neće puniti s iste, lijepe i tužne strane svijeta.
TRI NAJDRAŽA STARA
Čin Mostaraca, i inih naših, da vrate Josipa Broza hrabra je i plemenita odluka kojom obnavljaju zakržljala čula istine, pravde i poštenja u neizvjesnosti zla i bezumlja koje traje. Nakon što su nam povampireni fašizmi i šićardžije svih fela iskasapili grad i SFRJ domovinu, godinama nam kasape sjećanja. Kasape i zabranjuju uspomene koje su jedini dokaz da smo ikad bili i da smo s Titom obavili poštene, ljudske poslove u svojim i tuđim životima. Posadili su nas u analfabetske klupe pa nam tolmače gdje smo i kako smo proveli vijek. Objašnjavaju nam naše vrijeme s Titom, koje smo gradili i živjeli. Objašnjavaju nam naše vrijeme bez Tita, koje smo umirali il jedva preživjeli. Uzgred, osakaćuju budućnost mladosti dovoljno pametnoj da svoje buduće sama zasanja i ziđe na temeljnim vrijednostima antifašizma čiji je Tito simbol, a dokaz svijetu da je i kod nas, u naše vrijeme, živjeo svijet… Jedino nepotrošivo blago kojim raspolažemo i akreditiv s kojim možemo u Evropu namakla je generacija predaka iz Titovog, antifašističkog stroja. S onih 700 Mostaraca s Partizanskog, sa svih Partizanskih, koji su između poniženja i smrti odabrali vječnost. Prvo njima treba ovjeriti produženje doživotnog članstva u Društvu. A potom sačinit Nov Stari (kao Most) Antifašistički program. S porukom da naš odnos prema Titu nije samo stvar ljubavi, nego i mudrosti. Stvar samoodbrane, prkosa i ponosa, dalekovidosti, očinske zabrinutosti… Ako je Tito, s našim starim, osjećao ljudsku dužnost da brani nas, kakvi bi smo mi to ljudi bili da ne ustanemo u odbranu naših Starih i našeg Starog…
… Djevojčice i dječaci iz moje generacije, koje je zapala sreća da rastu uz očeve, tepali su im: Stari. Sva ljubav svijeta smještana je u tu vremešnu riječ. U debelom, porodicnom rječniku Mostara, punom milja i merhameta, bila su tri Stara. Očevi, Most i Josip Broz… Živi očevi su zabrinuti, mrtvi počivaju u nemiru, Most se vraća u julu, a Tito se vratio 25. maja. S Mostom, obale će biti bliže jedna drugoj. S Titom, i obale i ljudi će biti bliži jedni drugim, bliži svijetu. S Mostom i s Titom, s oba mostarska Stara, gradu se vraća istina, dostojanstvo i vjera da će ponovo jasno prepoznati svoj lijep lik u krhotini istorijskog ogledala… Zato osnivanje Društva “Josip Broz Tito”, u Mostaru ( i onih prethodnih u Jajcu, Sarajevu, Banja Luci – Bosnom i Hercegovinom, Negdje) doživljavam kao Dan Ustanka protiv zaborava.
I Praznik Nade.
DJED MARŠAL I UNUK PITOMAC
Ovaj novinar ne otvara advokaturu za Josipa Broza. Niti umišlja da je VI Lička. Ne moze sam čovjek biti brigada. Tito se najbolje brani sopstvenim djelom i djelom Stroja Mrtvih Proletera. Istorija je o tome napisala tomove, koje još bucaju, blate i prekrajaju. Ovaj novinar ne umišlja ni da je istorija. Al’ ima sjećanja. U ovoj prigodi jedno želi podijeliti s vama:
Kasnih 80.tih, na poziv učenika Vazduhoplovne vojne Gimnazije “Maršal Tito” ansambl “Mostarske kiše” bijaše muzicki gost uz Dan najbolje jugoslavenske srednje škole i Dan mladosti. Gimnazijalci su govorili: dopadaju im se pjesme i dopadaju im se “Kapljice”. Dok su se družili, u dvorištu, s direktorom, Zoranom Đerićem obilazih kabinete, učionice i hol škole. Hol su krasile fotografije momaka sa zemlje i s neba i jedna iz prve zvanične Titove posjete. U maršalskoj uniformi, a u pratnji načelnika Gimnazije, pukovnika Zdravka Lončara, vrsi smotru učenika – pitomaca. Podsjetim direktora Đerića da je među njima bio i Titov unuk, Edo Broz. Odvede me u arhiv i nađe dnevnik IVD iz te 1968. U kojoj bi subotom i nedjeljom grad preplavili i zaplavili dječaci od Vradara pa do Triglava, u balon vindjaknama. Šetali bi gradom, veseli kao svaka mladost, svraćali na igranke, a pojedinačno randesovali po periferijskim baštama i parkovima, skonjeni od očiju. Povremeno su se žestoko tukli s mostarskim vršnjacima, kojim nije bilo pravo da im djevojčice “lovaju Šuškavci”. Zvali su ih tako po vindjaknama…
U to vrijeme prijateljevah sa Zdravkom Lončarom. Pripovjedao je o zaljubljenosti u Mostar, o ribolovu, avionskom udesu i kako mu je Mostarac, general – potpukovnik, Enver Ćemalović oduzeo letačku nakon udesa, jer nije bila ovjerena. Pripovjedao je kako je nesretan što više ne leti, a sretan što će dječaci iz njegove škole “imati krila”. A da je on, kao 12.godišnji lički dječarac 41. gledao kako mu kolju majku i oca, nasred rodne kuće. Ležao je pod krevetom i slušao kako govore: “Daj vode da operem ruke, valja nama ovdi i ručat”. Pa se prisjećao kako je bježao preko mokra krompirišta, kako su pucali za njim, kako su kuršumi zujali, kako ga je bilo strah i kako se dočepao šume. Pa plakao…
Listah Zdravkova sjećanja dok listah dnevnik IVD iz ‘68. Na trećoj stranici, uokvireni podaci o učeniku: “Prezime: Broz. Ime: Eduard. Ime oca: Žarko. Datum i mjesto rođenja: 5. maja 1950., Subotica.” Viđao sam tog Titovog unuka kojeg su zvali Edo na korzou, po gradu, prvo s drugarima a onda s Mostarkom, Dijanom Pavlović. Bili su mladi, zaljubljeni, prelijepi… U dnevniku, ništa nije bilo lijepo. Puno loših ocjena, opravdanih i još više neopravdanih časova. U rubrici, sa strane, s datumom s početka juna ‘68. bilo je zapisano da zbog “slabih ocijena iz učenja i vladanja učenik nije s uspjehom završio razred” te je na sjednici Nastavničkog vijeća odlučeno da: “učenik gubi pravo daljeg školovanja na ovoj školi.”
Edo Broz i Dijana Pavlović su otišli iz Mostara, skupa. Kasnije se vjenčali u Beogradu. Edo je radio kao stjuard, potom kreirao bižuteriju…
To isto veče, nakon listanja dnevnika, okrenem telefonski broj generala u penziji, Zdravka Lončara, u Beogradu. Bio je umoran i razočaran. Tješim ga kako nije sam a molim da mi objasni kako je to Eduard Broz, učenik škole koja je nosila ime njegovog djeda, u zemlji gdje mu je djed bio i Vrhovni komandant oružanih snaga i Predsjednik države, izgubio pravo na školovanje u četvrtom, završnom razredu. Što za 10 godina novinaranja po Hercegovini nisam čuo kao slučaj s daljim rodijakom, akamoli potomkom funkcionera u bilo kojoj od hercegovačkih općina i opština. Zdravko mi ispriča sljedeće:
“Nakon što je Maršal izvršio smotru, pita: “Pukovniče, možemo li sada malo privatno porazgovarati”? I odemo kod mene u kabinet. Sjednemo. “No, sada da mi kažete kako moj unuk, Edo, uči”, pita. Ne mogu reći istinu, ne mogu lagati, pa izvrdavam u smislu: nije loše. “Pukovniče, veli, ja hoću da čujem istinu”. Šta da radim? Od one ličke sume 41. sanjao sam da stanem pred Tita, bar da mu predam raport. Sad sjedi preko puta mene, oči u oči, razgovaramo. Te mu kažem istinu. Da ima puno neopravdanih jer bježi s nastave, kažnjen je i ukorom, da ima slabih ocijena. Ali ga i branim: mlad je, zaljubljen, popraviće se… Tito kaže: “Vi njega treba da izbacite iz škole. Mi ne možemo svakom povjeravati skupe mašine”. Ustane, pruži mi ruku i krene. Ja još jednom zaustim: “Druže Marsale, dozvolite”… On se na vratima okrene, stavlja kažiprst na epoletu, veli: “Pukovniče, ja sam stariji, ja mogu i da naredim”… Jovanka je zvala, Kardelj, Ljubičić, da intervenišu. Nisam ništa poduzeo. Eto tako je to bilo.”
Pocetkom 90.tih pripremih se da ovu pričicu smjestim u scenario za dokumentarni tv zapis. Ne stigoh. S malih ekrana su počeli gruvati topovi.
***
P.S. General Zdravko Lončar je umro u Beogradu prije 2 godine, s neutjehom i neprebolom.
Eduard Broz i Dijana zive u Hrvatskoj, razvedeni. On ima štampariju, Dijana se preudala, a šta je s Titovim unukom i mostarskih korijena, ne znam.
Miso Marić,
Exeter, UK, 2004.
/2011./
Goruće žege i pogašeni datumi
Evo će juli. Pamtim ga po datumima i po žegama. Datumi su počinjali sa 4. Zvao se i slavio kao Dan borca. Pa je bio 7. Dan ustanka u Srbiji, 13. u Crnoj Gori, 22. u Sloveniji, 27. u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj… Samo su Makedonci, zbog bugarskih ujdurmi, kasnili u borbu protiv fašizma.
Datuma je kod nas ostalo – kako gdje. Malo ili nikako, samo su žege iste a ove će godine, oznojeno javljaju moji s juga, biti jos žeženije…U zemlji iz koje pišem stalno pokisao sve su tradicije, i istorijske i metereološke, neprikosnovene. I ovog će jula, uz neki ovdašnji, položit na spomenike ili spustit u talase pokoji vijenac i cvijet, sa zahvalnošću i s poštovanjem za svoje mrtve iz Drugog Svjetskog. A bar će sedmicu, kao iz vodokotlića, liti, prokletnica…
Pred ovaj juli istih zvizdana i sažganih datuma čitam dva teksta. Jedan intervju iz beogradske “Ilustrovane politike” i jedno pismo iz komšiluka. “Ilustrovanu” dugo nisam listao. Donese mi je prijatelj Tomo u paketu štampe. Promjenila se. Raznobojnije je ilustrovana a jednobojno politična. Intervju je s majstorom fotografije, Ivom Eterovićem, autorom fotomonografije “Njihovi dani”. O Titu i Jovanki Broz. Ali i one “Sarajevo s ljubavlju”, mnogih. U tom intervjuu barba se sjeća kako je nastajala fotomonografija o bračnom paru Brozovih. Govori u anegdotama, sa šarmom i s poštovanjem. Kako je fotografisao Jovanku dok iglom i koncem prepravlja haljinu i kako mu je Tito, dobro gladnom, prebacio jos jednu oradu u pjat… Sve neke svakidašnje, ljudske pričice sem komentara novinara “Ilustrovane”. Citiraću samo završni:
“Čitalac bi mogao izvući pogrešan zaključak da se Eterović razbacuje svojim uspomenama s dvora. Ne. Dok priča anegdote, on to cčini vrlo oprezno dajući ih radoznalom novinaru “na parče”! … Zato i naši pokusaji da što bliže zavirimo u prefinjeni hedonizam partizanskog vođe, da saznamo šta mu je bilo želucu najmilije sa pompeznog dvorskog menija, nisu otišli daleko…”
Toliko o interesovanju novinara “Ilustrovane” o želucu “jugokomunistickog vođe i ostarelog crvenog maršala”, kako oslovljava Tita. Autor intervjua je Milan Četnik. Autor pisma iz mog izbjegličkog komšiluka je Nebojša, za prijatelje Bato, Tomašević. Dao mi je da pročitam pismo Ljiljani i Goranu Cetinić. Ljiljana je u Beogradu direktor Istorijskog muzeja. Goran je sin Marinov, a suprug Ljiljanin. Oboje pokušavaju sačuvati i održati ono što je ostalo nepoharano od Muzeja 25. Maj. Ime, majsko, nisu uspjeli, a za Kuću cvijeća i još ponešto, se bore. Obrazlažući razloge i značaj opstanka toga Muzeja, Bato im, između ostalog, piše:
“1. U zemljama sveta 23 trga nose ime Predsednika Tita. Ovde nisam uvrstio trgove i ulice s Titovim imenom u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Istri i Makedoniji. Lično sam ih video u toku prošle dve godine putujući po bivšoj Jugoslaviji. Nisam siguran da je to slučaj u Srbiji gde je u trenutku navale povampirenog četnistva i velikosrpstva zbrisano sve što je i za samu Srbiju bilo desetlećima vazno i značajno. Srbi su u partizanskom ratu odigrali veoma značajnu ulogu.
2. povodom petnaestogodišnjice Titove smrti, na osnovu istraživanja raznih službi i istorijskih instituta u svetu, objavljen je nalaz koji sam pročitao u londonskom Tajmsu, da sva temeljita istraživanja i provere banaka nisu pokazala da je Tito za vreme svoje vladavine izneo jedan jedini dolar, stavio na svoje, ili nečije drugo ime, niti da se i jedan član njegove bliže ili dalje rodbine okoristio njegovim položajem. Po osnovu ovog istraživanja te 95. godine najutoritativniji ovdašnji analitičari pravili su poređenja Tita i “njegovih naslednika” koji su zgrtali novac, iznosili iz zemlje, polagali po tajnim računima stranih banaka…
3. Na komemoraciji povodom smrti Ficroja Maklejna, brigadnog generala i ministra rata u Čerčilovoj vladi, prisustvovalo je 600 najuglednijih ličnosti Velike Britanje: Princ Filip, suprug i Princeza Margareta, kćerka kraljičina, svi bivši premijeri… Najduži govor, održala je Ledi Soams, jedina živa ćerka Vinstona Čerčila. Od 12 minuta, koliko je govorila, 8 je posvetila partizanskom ratovanju u Jugoslaviji gde je Ficroj Maklejn bio šef Britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu. Govorila je o ogromnom doprinosu partizana u borbi protiv fašizma što je njen otac uvek i u svakoj prilici priznavao. Posebno je govorila koliko je njen otac cenio vođu tog pokreta, Josipa Broza, prema kojem je gajio iskrene lične simpatije sve do svoje smrti. Ta komemoracija je održana u vreme najstrašnijeg rata u Bosni i Hercegovini kada je ovdašnji četnički lobi pokušavao da obezvredi doprinos partizana na strani saveznika. Tako je Čerčilova kćerka, supruga Lorda Soams – a, ministra odbrane u tadašnjoj vladi, i zvanično htela da to opovrgne…
4. Pred ulazak u treći milenium, na Zapadu su pravljene liste 100 najvećih ljudi u istoriji sveta. Cenio se njihov doprinos, uticaj na svoje vreme i slično. Liste su pravljene za istraživače, filozofe, umetnike…Vojni instituti su, takođe, pravili svoje. Kada je lista pod nazivom “100 najvecih vojskovođa u istoriji sveta” konačno objavljena, ime Josipa Broza nalazilo se na 68. mestu u društvu s Hanibalom, Aleksandrom Makedonskim, Napoleonom…
5. Na Sky tv kanalu “Biografije poznatih ljudi” vrti se svakog dana jednočasovna emisija o nekoj svetski poznatoj i značajnoj ličnosti…Neke emisije koje naiđu na pire interesovanje repriziraju se i vipe puta. Samo u prošloj godini emisija o Titu je išla 6 puta. U njoj su o Titu i njegovom delu govorili državnici, eminentni istoričari, biografi… Svi se slažu da se radi o velikom i značajnom savremeniku, antifašisti, koji je pomirio narode zavađene tokom rata, uneo red i mir, uklonio dominaciju jednog naroda nad drugim, obezbedio zaposlenje, školovanje, standard i nezavisnost zemlje od Staljina. Posebno je naglasen njegov uspeh i doprinos za stvaranje trećeg, nesvrstanog sveta koji je, s njim na čelu, kretao u progres. Emisiju zaključuje bivši ambasador u SFRJ i Državni sekretar SAD, Igelberg rečenicom: “Mnogi se slažu sa mnom da Titu pripada mesto među četiri najveće ličnosti sveta u čitavom ratnom i poratnom periodu”…
6. Povodom skupa 40 državnika održanog 1. juna ove godine u Petrogradu, uz 300. godišnjicu grada, u raznim, iscrpnim komentarima tim povodom, planovima i stremljenima pojedinih prisutnih političara, rečeno je i sledeće:
“Žak Širak radi svim slilama da se nametne kao vođa trećeg, nesvrstanog sveta koji je, posle Titove smrti, ostao bez lidera a što bi iz političkih i ekonomskih razloga bilo veoma značajno za Francusku…”
Eto tako, pred dolazeći juli gorućih žega i pogašenih datuma pišu gospodin Milan Četnik i partizan, Nebojša Bato Tomašović.
Gospodin Četnik, u drugom nastavku feljtona “Ivo Eterović – Moji dani s Brozovim”, pod naslovom “Poljubac u spavaćoj sobi”, koristi davnu fotomonografiju i njenog autora, kroz čiji objektiv, kao kroz ključaonicu, viri u intimu bračnog para Broz, a jako je nesretan što ne može do kraja zaviriti u utrobu vec 23 godine mrtvog predsjednika SFRJ, da bi saznao šta mu je “želucu bilo najmilije.”
Drug Bato, u ostrvskim intelektualnim krugovima uvaženii Mister i antifašista, izdavač je svjetske reputacije i autor. Njegova posljednja knjiga, “Orlov krš”, nakon njemačkog, norveškog, poljskog, danskog, francuskog i kineskog, očekuje japansko i englesko izdanje – ukupno 16 jezika. Pisah i pisalo se o toj knjizi, s poštovanjem. I o autoru, koji je kao dječarac, s 12, krenuo u sve žege onog jula kad su zaplamsale vatre datuma s početka ovog kazivanja. U čije plamenove normalno čovječanstvo još uvijek gleda s poštovanjem, a na ex YU prostorima se bezdušno i uporno gase šmrkovima laži, podmetanja, vulgarnosti…
I guranjem nosa u probavni trakt najznamenijeg među našim dragim i čestitim pokojnicima.
/2011./
Nećemo stati
Akcija za zaštitu Partizanskog spomen-groblja u Mostaru
Braneći slobodarsko dostojantstvo rodnog grada Aleksa Šantić je 1907. zavjetovao: “Grobovi naši boriće se s vama”! Pjesnikovi sugrađani su se odazvali ‘41., izborili slobodu ’45. po cijenu 700 sopstvenih grobova. Ovog septembra njihovi potomci rasuti svijetom odlučili su da se bore za grobove. Prvo na facebook-u a potom po elektronskim medijima članovi grupe “Partizansko spomen-groblje – Help to preserve famous WW2 Memorial in Mostar” oglasili su se Proglasom u kojem, između ostalog, kažu: “Primorani smo, nažalost, i u ovom stoljeću da branimo i čuvamo svoju prošlost i sadašnjost, svoj obraz pred sobom i svijetom, dajući pouku našoj djeci i budućim generacijama, čuvajući od zaborava, zapuštenosti i vandalizma jedan od najljepših arhitektonskih simbola zajedničke borbe protiv fašizma na ovim prostorima…”
Mrtvi Mostarci su se skrasili zajedno na Spomeniku ‘65. Po ideji Bogdana Bogdanovića sazdan je od domaće tenelije, bračkog kamena, oblutaka s Neretve i ploča s krovova mostarskih mahala. U kamenim cvjetovima urezana su imena 4 brata i sestre Fejić, majke, 3 brata i sestre Vuković; muslimanska, srpska, hrvatska, jevrejska koje je antifašizam, u životu i smrti, orodio u jednu porodicu. Mostar je polagao vijenac i cvijet, svijet minut ćutanja i zahvalnosti, majke, djeca, rodbina – suzu.
“U nizu zemalja koje sam posjetio vidio sam dosta spomenika na koje sam polagao vijence. Ali tako lijepog i tako veličanstvenog spomenika, kao što je ovaj ovdje, nigdje nisam vidio”, izgovorio je J.B. Tito ’69…S istim poštovanjem poklanjali su se Princ Čarls i predsjednik Gadafi, delegacije dalekih Yu gradova za koje su ginuli, antifašisti Evrope i svijeta. “Svojim borcima koji su dali živote za ljepšu budućnost Mostar se zahvaljuje Partizanskim spomenikom, najljepšim te vrste u zemlji koji će uvijek – i današnje i buduće naraštaje – podsjećati na svetu žrtvu neustrašivih junaka… Od Hajrudinovih vremena do dana današnjeg nije bilo u Mostaru veličanstvenijeg zdanja od ovog spomenika palim partizanima”, tvrdio je Zuko Džumhur ‘82. Deset godina kasnije, noću, Spomenik je miniran. Bio je to prvi napad na Mostar. Fašizam je procjenio da su mrtvi antifašisti na Spomeniku prva linija odbrane grada…U miru su im sčekićali cvjetove, unakazili kukastim krstovima… Pred zgražanjem domaćih i evropskih antifašista Spomenik je ’06. proglašen nacionalnim, stavljen pod zaštitu države. A donacijama vlada Norevške i Holandije i sredstvima grada i BiH obnavljan.
Henrik Ofstad, ambasador Norveške u BiH septembra ove posjetio je Spomenik: “Ovo vidim kao uvredu svim generacijama naših roditelja koji su se borili za slobodu u svijetu. U većini evropskih zemalja zabranjeno je pisati ili crtati hitlerovske simbole, a ovdje ih vidite na grobovima vojnika koji su se borili protiv nacizma. Potpuno sam šokiran… Prvo i najvažnije pitanje jest kako da se zaustavi vandalizam i da se utvrdi ko je odgovaran za ovo što se desilo i zašto to nije spriječeno” Vlast Mostara i BiH je prečula ambasadorovo pitanje, odćutali. Oglasili su se članovi Inicijativne grupe za zaštitu Spomenika na facebook-u:
Danijela Vujinović Addady, Tel Aviv: “Partizanski spomenik je gradsko ogledalo. U njemu se kristalno jasno vidi slika i stanje duha grada kakav je danas. Partizansko nije običan spomenik. Ono je muzej prošlosti, arhiva emocija i ponosa – simbol ljepote zajedničkog življenja Mostara.
Tibor Vrančić, Umag: “Partizanski spomenik ne pripada ni crvenim, ni crnim. On nije vlasništvo “komunjara”, niti je uperen protiv bilo koje nacionalne i religiozne skupine. On pripada Mostarcima, pripada povijesti, pripada civilizacijskim tekovinama Mostara, BiH, Evrope…”
Radosav Teodorović Toza, Beograd: “Kažu da je Partizansko spomenik mračnim vremenima. Eto, nismo znali da smo toliko godina živjeli u mraku, ali znamo da sad, u “novom dobu”, umiremo na svijetlu. Kao i Partizansko…”
Tanja van der Berg–Bruk, Den Haag: “Ja, Tanja Bruk, unuka Narodnog heroja Lea Bruka dižem glas protiv nepravde, protiv mračnog bezumlja kriminalaca koji miniraju našu prošlost i budućnost. Dižem glas i kažem: DOSTA JE! Srušili ste mu bistu, oduzeli ulicu, ali ne dirajte grob! Po kojim to zakonima mom ocu Franji i meni zabranjujete da položimo cvijet na grob oca i djeda samo zato što je poginuo boreći se protiv fašizma”?
Đenita Tipura Murtić, Houston: “Kad vidim s kojim pijatetom svjetski dostojanstvenici polažu vijence na besprijekorno održavane antifašističke spomenike svaki put mi pred očima bljesne slika sadašnjeg Partizanskog i – duša me zaboli. Ali ima nas desetine hiljada Mostaraca i Mostarki koji osjećamo isto i želimo Partizanskom vratiti sjaj i ljepotu. Nadam se – uskoro.”
Ensvid Hadžajlić, St. Louis: Kome i zašto smeta obnova i trajna zaštita antifašističkog Spomenika u Mostaru? Danas, kada Mostarom i državom BiH vlada, navodno, potpuna sloboda i tzv. demokratija antifašističko spomen-groblje se sadistički pretvara u ruinu. Gospodo demokratski vlastodršci, zar se zaista toliko plašite mrtvih antifašista slobodarskog Mostara.
Amela Plagmann-Ugljen, Peking: “Ovdje nikom ne pada na pamet da skrnavi grobove i mauzoleje mrtvih, naprotiv. Vjerovanje je da skrnavljene donosi višestoljetnu nesreću… Mladu generaciju treba učiti da poštuju mrtve ma ko da su i ostave grobove na miru. Ko se boji ili srami svoje prošlosti, boji se i nema budućnosti…”
Denijal Behram, Roterdam, kreator na facebook-u: “Partizanski spomenik nas obavezuje, uči i poručuje: NIKAD VIŠE! Borba za mostarski je za sve antifašističke spomenike u BiH. Obraćamo se dosljednim antifaštima i udruženjima antifašista BiH, ex YU, Evrope. Svjesni da je ubijanje mrtvih atak na temeljno načelo evropske demokratije i uvertira za ubijanje živih podržavaju nas ne samo Mostarci i ne samo građani BiH sa svih kontinenata. Tekst proglasa preveden na evropske jezike uputićemo svim vladama i insttucijama EU, UNESCO-u… Ovaj put NEĆEMO stati!”
Među hiljadama koji su se odazvali su Mostarci Zoran Sesar i Bobo Matović, Australija… Slobodan Andrić, Mate Zorić, Miralem Maslo – Švedska… Dušan Bajević Grčka, Enver Marić, Smail Špago, Njemačka, Željko Markotić, Dragan Kazazić, Nenad Golub, Norveška… Aljoša Mrkić, Srđan Kulišić, Željko Pikula, UK… Semir Kazazić, Slađana Meličanin, Kanada… Mugdim Karabeg, Dragan Miladinović, Muhamed Lizde, US… Predrag Matvejević i Ana Krpan, Hrvatska… Ali i Trebinjac Mustafa Arnautović i Čapljinka Vahida Redžić, Danska, Halid Hadžimusić, Fočak u Švedskoj, Zaim Pašić, Sarajlija i Vedad Spahović, Trebinjac u Londonu, Đorđe Ristić Tuzla, Muhamed Abadžić, Brčko, Zlatko Šoše, Nijaz Skenderagić, Goran Mikulić, Sarajevo… Gabor Lengyel, Budimpešta i Filip, Madrid… Ranko i Sanja Rihtman iz Tel Aviva pišu: “Mada nismo Mostarci rođenjem, s vama smo Mostarci opredjeljenjem”. Dr Zoran Kalinić iz Banja Luke poručuje: “Pridružujem se inicijativi za obnovu mostarskog i svih drugih svjedočanstava o vrednotama, velikanima i herojima vremena koje je iza nas”, a prof. Dr Behdžet Bedžo Mesihović, Mostarac iz Sarajeva: “Partizani su vodili antifašistički rat, a ne četnici Mihajlovića i ustaše Pavelića. Oni koji dozvoljavaju devastaciju Partizanskog groblja su sljedbenici ili ustaša ili četnika ili XVI SS-handžar divizije”!
Raif Dizdarević: Pozdravljam vas i zahvaljujem na neophodnoj i plemenitoj akciji koju ste pokrenuli. Ne želim da budem njen dio samo potpisom nego konkretnim doprinosom koji sam kao antifašista i čovjek dužan i želim dati”.
Jovo Divjak, Sarajevo: “Samo slepci ne vide da mostarski Partizanski spomenik, i pored svih nepravdi koje su mu bezumnici učinili i čine, svetli i u ovom mraku. Tu svetlost smo dužni sačuvati da je ne pogase”.
Jure Galić, predsjednik SABNOR-a BiH: “Dragi prijatelji, s velikom pažnjom pratim vaše aktivnosti koje za cilj imaju da upoznaju domaću i svjetsku javnost na sramno, necivilizacijsko i nedopustivo stanje u kojem se nalazi Partizansko spomen-groblje u Mostaru. Naša je dužnost da ga čuvamo, jer time čuvamo i dostojanstvo naše antifašističke borbe!”
Želite li se, poštovani čitaoci, pridružiti demokratskom ustanku protiv fašizma, odbrani mostarskog i svih Spomen – groblja antifašista u BiH na kojim ubijaju mrtve, upišite ime, grad i državu u koju vas je fašizam smjestio na adresu: ww2.memorial.mostar@gmail.com.
/2011./
Propinjanje na prste
TV vremeplov u nekad i sad
Susretah kroz život ljude s kojim razgovarah propet na prste. Sad su zvijezde, namigujem u nebo. Vrijeme je nepravedno, sjećanja blijede, veoma mi stalo da ih sadašnji vide izbliže. Jer i njih i ono što su ostavili u amanet guta halapljiv zaborav. “Svi mi umiremo samo jednom a veliki ljudi po dva puta: jednom kad ih nestane sa zemlje, a drugi put kad propadne njihova zadužbina”, opominjao je Ivo Andrić. S tom Ivinom, s kamerom Face tv i kamermanom Janom Beranom stižem u Mostar. Vodič su mi sjećanja, kasete s privatne 8mm kamere i poneki fotos. Na jednom: predsjednik Saveznog Izvršnog Vijeća SFRJ, Džemal Bijedić presjeca vrpcu novog pogona prve mostarske fabrike u istoriji – duvana. Desno je direkor, Enver Ćemalović. Malo iza smiješi se Đemina supruga Raza. Lijevo je grupa domaćih novinara: Minja Bojanić, Jozo Kraljević, Mile Duvnjak, Asim Hadžajlić, Đemo Raljević… Iza Predsjednika, slikar Mustafa Ico Voljevica. Iza Ice i sebe vidim. Mi smo neslužbeno, predstavnici potrošača. Tu gdje prestaje fotos počinje sjećanje na dugu halu s bučnim mašinama i stotinjak nasmijanih radnika. Sredinom teče traka. Traka je bijel potok cigareta. Ico zagrabi pregršt, stavi jednu za uvo, drugu u usta. Da mi jednu, nagne preko trake, nudi Predsjedniku. Koji ga pogleda poprijeko. “Uzmi”, govori, “ova je džaba”. Opet ga isto pogleda. “Uzmi, radi reklame”, insistira Ico. Uzme, stavi u ugao usta. Ico kresne upaljač. “Znaš da već dugo ne palim”, veli Predsjednik. “I pališ i žariš od četerespete”, dočeka ga Ico. Drug Predsjednik, dostojanstven i uvažavan sagovornik predsjednika USA Niksona i Forda, lidera SSSR-a Brežnjeva i Kine Mao Ce Tunga, kraljeva i šeika u 50-setak zemalja svijeta maše glavom, kroz smiješak odsječe: “Furdo”!… Fabrika je ‘02. procijenjena na 22 miliona KM, zakatančena ‘05. Sad je vrijednost srozana na 950.000. Tajkuni čekaju da ova jesen sa cijene omete još koju nulu, a onih stotinjak radnika će dodatno kisnuti pod mostarskim pljuskovima. Na kraju će biti – k’o u Čapljini. Tamošnju je, za malo para a puno dobomoljublja zbavio Slobodan Praljak. Poznat po tome da je razvjenčao obale Neretve u Mostaru i kuma, pjesnika Gorana Babića u Zagrebu. Stari most je poslao na dno rijeke, kumu oženio. Praljak je u Hagu, Goran u Beogradu. A u Mostaru uzdišu: “Nekom rat – nekom brat”.
Vodih 70-tih večeri s gostujućim i domaćim umjetnicima. Uz tv seriju “Čovik i po” u Klubu javnih i prosvjetnih radnika gost mi je jedan od glavnih glumaca k tome prijatelj i komšo, Ante Vican. Sa suprugom, glumicom Danom Kurbalijom i kćerkom Andom, violinistkinjom. Predstavljam ih: Porodica i po. A oni sebe. Ante se sjeća: u ratu, iz rodnih Gornjih Vinjana kod Imotskog, ode u Križevce na srednju poljoprivrednu. Skonča rat, upiše studij agronomije u Zagrebu. Kolega mu Tonči želi u glumce te ga zamoli da mu na prijemnom Kazališne akademije bude sagovornik u dijalogu. Anti nije do glume, ali hoće za prijatelja. Po zakonu: moraju se prijaviti obojica. Tončija odbiju, Antu prime. Mudar je Imoćan, skonta da je puno zgodnije hodati po sceni praćen aplauzom, nego gacati po njivama i štalama. Pa je s diplomom broj 2 ( 1 se ne izdaje) zagrebačke Kazališne stigao u mostarsko Narodno pozorište po osnivanju ‘49. Dana se sjeća: s 15 godina iz rodnog Drvara otišla u partizane. Hodala s puškom većom od nje po “šumama i gorama”; na šatorskom krilu nosila ranjenu Mariju Bursać. Marija je pjevala, a njoj kroz krilo kapala krv za vrat. Kad je ućutala, Marija je otišla u Narodne Heroje a Dana u Pozorište Narodnog oslobođenja. Koje je od ’42. do ’44. odigralo 900 predstava i prepješačilo 18 hiljada kilometara. U Mostar je stigla iz sarajevskog Narodnog s diplomom Dramskog studija. Curetak, a igrala dramske majke i voljela sladoled. Između roditeljskih sjećanja, Anda ljupko uđe s violinom, publika razdragana. Ispriča Ante kako se počeo zabavljati s kolegicom Danom. Dok mu upravnik, nakon probe, ne kaže da se sutra ujutro u 8 sati javi predsjedniku Sreza, drugu Džemalu Bijediću. Čega se Ante sjaća: “Dočeka me: “Čujem, Vicane, da se ne odvajaš od drugarice Dane. Prati te glas ženskaroša, narod svašta priča a drugarica Dana je naša, partizanka, ne može to tako. Misliš li ti nju ženiti”? Pravdam se da o braku još nismo razgovarali i kao glavni argument navedem: nemam stan. “Donesi sutra vjenčani list, čekaće te ključevi”. Sutra je subota, druže Predsjedniče, govorim, ne radi matični ured. Ustaje, veli: “Vjenčavaju u Blagaju, ne radim ni ja al’ čekaću te ovdje u podne”. Dođem sutra na vrijeme, predam mu vjenčani list. Pogleda, smije se, čestita, otvori ladicu i uruči ključeve…Tako mi je Đema kum i stanodavac”, govorio je Vican.
Vican je na istoj adresi: Drapšinova 15. Dijelilo nas 7-8 stepenika. Sad mnogo više. Dana je već zvijezda, njoj namigujem. Vican nije iz mog sazviježđa. Jer za prve poratne posjete pitah ga gdje mu je predsjednik Tito graviran u jablaničkom granitu sa komode u dnevnom boravku? Prijatelj, komšo i drug Ante, delegat na Kongresu SKJ, dobitnik 27-julske nagrade BiH i uživalac nacionalne penzije veli: “Moj predsjednik je Franjo Tuđman”.
Namigujem u Mostaru Maestru Mehi Sefiću. Njegov portret je triptih. Slikar, pjevač i duhovit kozer, po mostarski: liska. U slikarstvu je bio kombinacija balkanskog Tuluz Lotreka, Modiljanija i Sezana. U muzici šansonjer Šarl Aznavur u mondenom kostimu glumca Moris Ševaljea. Sa šeširom ali bez štapa koji bi mu u poznim satima nakon veselih noći u mostarskim restoranima, kafanama i klubovima dobro došao. Tuluz je proslavio Mulen Ruž, Maestro je noćnim boravcima uz Neretvu i Radobolju namakao šarm i promet. Bio je likovni hroničar od Mostara preko Počitelja do plaža Jadrana. Za portrete su mu strpljivo pozirali predjednik Tito, Džemal Bijedić, Blažo Jovanović, Avdo Humo, Svetozar Vukmanović Tempo, Ivo Andrić, Meša Selimović, Branko Ćopić, Gustav Krklec, kolege Karlo Afan de Rivere i Lazar Drljača, direktor Rols Rojsa Pol Dekers, autrijski glumac Hans Mozer i Italijanka Silva Košćina. Portretisao je uzgredne, ali i voljene žene: Irenu, Mariju i Karmelu. Po broju potreta najzastupljeniji su Starog mosta i sopstvene mačke; na stotine. Pod uticajem te crne mačke Maestro je promjaukao. Kad me pozdravi s “Mjau”, odgovorim: “Javi mi se u veljači”. Posla me u materinu, obeća i “pod Grmeć” odakle sam došao; propade dugo obećavani portret. Nakon 5-6 mjeseci se kao odobrovoljio, vraćamo se iz Pozorišne. Zove da svratim, portetisaće me. Popnemo se na 5 sprat u Matije Gupca. Presvuče se u elegantan kućni haljetak s monogramom, ubaci kasetu s Aznavurom, postavi štafelaj, razmakne zavjese, začešlja i, izgubi. Eto ga s polaroidom. Škljocne, čekamo da ispliva fotos. Mislim: provjerava ugao, svijetlo, potom će kistom. Kad se pojavim, flomasterom napiše posvetu: “Miši Meho”. I veli: “Evo ti, Maestro, portret”. Pobunim se, veli: “Šta hoćeš, ni druga Tita ni druga Andrića ni nikog nisam tako vjerodostojno portretisao kao tebe”. Mjaukne i doda: “Javi mi se u veljaći”. A pred odlazak u nebo darovao me autoportretom. Izjeo ga rak, ličio je na kosture iz Aušvica ‘45. Držah ga na zidu kao vjernik ikonu. Tu je drugi put umro, strefio ga geler. Poslije rata autor i galerista Branimir Brana Martinac poklonio mu se retrospektivom i monografijom. Čuvam polaroid portret i mongrafiju. A Mostarci se još statusno dijele na one kojim dnevni boravak krasi, ili ne krasi Maestro. Pominju ga anegdotski, s poštovanjem. I oslobodioci s prvih borbenih linija u tuđim stanovima iz ’92. čuvaju Maestrova platna. U ilegali…
Pozni je sat dok završavam ovaj zapis. Nebo je na Ostrvom jesenje, oblačno. Kad ne vidim, osluškujem zvijezde. Usnuti, valjano, već dugo ne mogu. A i što bih? Snovima je još teže. Oni su uvijek budni. Ili, nepoetski rečeno: 12 godina se vraćam Mostaru i prijateljima s ushićenjem i dragošću. Kad ni grad ni njih ne nađem kako pamtim, s još većim žurim nazad. Sa nadom u vedro noćno nebo.
/2012./
Bijel grad u crnoj monografiji
Drugi put za 12 godina letio sam na jug u februaru. Ne znam koliko mi je još letiti, ali znam da više nikad neću u februaru. Jer ni februari nisu što su nekad bili. Davnog, sunčanog, hodih gradom s tv ekipom u potrazi za prvom procvalom ružom. Našli smo je u dvorištu Adile Fejić. Ovog februara, već buket uvelih februara, ruže u Mostaru ne cvjetaju. Ove položene uz Dan oslobođenja po spomenicima njena četiri sina i kćeri; 700 poginulih mostarskih kćeri i sinova, rasle su pod staklenicima. Nezarasle, krvave rane na snjegom zatrpanim, bijelim njedrima Mostara. I oni što su ih polagali, i oni pod bjelinom. Bijele biste, bijeli nišani. Valjda su i križevi i krstače bijeli. Sve je bijelo, do sljepila. Nekom je ta bjelina romantična. Mene je činila tužnim i smrznutim…
Prvo veče provedoh pred tv ekranom. S jedne obale, sa zahvalnošću i s ljubavlju, podsjećaju na 700 partizana – antifašista posmrtno orođenih u porodicu «Pali za Slobodu». S druge, nisu ih pominjali. Po njima je, toga dana, Mostar pao. Pred scenografijom s fotosima franjevaca poginulih u završnim borbama za Mostar na Širokom Brijegu, kao s oltara, govorio je skrušen velečasni. S tvrdnjom da su njegova nevina braća u Bogu sramno pobijena i s pitanjem koje je osvanulo u tisku s desne: je li 14. Februar Dan Praznik, ili Dan Zločina? Sjetio sam se kršnog Dubravca, generala Omera Mrgana koji je januara 45. komandovao Hercegovačkom u drugom oslobođenju Čapljine. Pripovjedao mi Omer kako je na mostu poginuo posljednji od Fejića, Esad. Onaj što je nešto prije, iz Trebinja pisao majci: «Znam, mati, svi su ti, poginuli, al ja ću ti doći.» Još mi je Omer pripovjedao kako mu je Esad živi neprebol i kako su pred napad velečasni u Čapljini na jutarnjoj misi pozivali pastvu da partizane, s prozora, polijevaju ključalom vodom. Poslije Čapljine Omer je otišao za Ljubuški da vrati artiljerijski divizion koji su im zarobili, Dalmatinci su išli da uzmu Lišticu i Široki brijeg, a ja sam nakon razgovora s Omerom otišao u Narodnu biblioteku da uzmem Novakovu «Magnum Crimen.» Kome je do istorijskih i povijesnih istina, neka pročita tu obimnu zbirku dokumenata o učinkovitosti NDH u ime nacije, vjere i države, a s čestim blagoslovom sluga božijih… Pravde radi valja reći da od 17 NDH biskupa, jedino je biskup duvanjsko-mostarsko-trebinjske dijaceze, plemeniti Alojzije Mišić, odbio da se pokloni Poglavniku 41. a pastvi i kleru odaslao poslanicu u kojoj kaže da neće odriješiti grijeha ikog ko se drzne na srpske živote i imovinu il bude nasilno pokrštavao. Kad je ustoličavan 1912. topovi s Huma su gruvali u čast, a spušten je u zemlju marta 42., u gluvoći. Počiva u miru i zaboravu. Kao i fra Zlatko Sivrić, spasitelj posljednjih Srba na Lištici 41. i nosilac najvišeg SFRJ odlikovanja ukazom predsjednika, Josipa Broza…
Nakon tv bdjenja te mrzle noći u Mostaru, otišao sam u nesan sa spoznajom kako je lakše prevaliti 2200 kilometara od Londona do Mostara, nego većini Mostaraca onih 200 metara između dvije sleđene obale što ih mrcvare buretina i netrpeljivost.
Prijatelji me zovu kod Seada Vladovića Gučeta u Konobu. Cafe – restoran «Galerija» iznad, više ne radi. Tamo je Guč prije 2 godine otvorio besplatnu školu slikanja za sve uzraste. A upravo se vratio iz Tuzle gdje je u Galeriji Bosanskog kulturnog centra imao 22. samostalnu. Priča kako je na otvorenje došlo 650 Tuzlaka. Poklanja mi monografiju Gabrijela Jurkića, besprijekorno urađenu kako i zaslužuje jedan od prvih i najznačajnijih akademski obrazovanih bh slikara, a kaže kako je u pripremi i monografija Maestra, Mehe Sefića. Kad se polovinom 70.tih Maestro vratio s izložbe u Beogradu, pitah ga je li prodao koje platno? «Sve do košulje,» govorio je. Cetiri Gučetova Stara mosta toga dana su otišla preko Bosfora i onog mosta što spaja Aziju s Evropom. Kad god sam ga poredio sa Starim činilo mi se da su stari Turci darovitije zidali od mladih…
Na samit preživjelog prijateljstva dolaze Alija Kebo, Emir Balić, Ilijas Delić Lampa i kako ko svrne. Dolazi i Banjalučanin, Nikola Vukolić, pjesnik i esejista. Donio Mostaru na poklon taze knjigu pjesama Jeftana Šantića, mlađeg brata Aleksinog kojeg je rano odnijela sušica a za kojeg je Aleksa tvrdio da je talentovaniji pjesnik od njega. Ugošćuju Mostarci Vukolića domaćinski; milo im da je Jeftan ukoričen, a Kebo mi s rezignazijom priča kako nije siguran hoće li sljedeći «Most» doći do čitalaca. Fali mu 1300 KM, a dotacije iz gradske i federalne kase od obnavljana časopisa – nema. Muku muči Alek… I Emir se sprema u monografiju. Matvejević mu je već napisao prilog, čeka Jergovića i Sidrana, a moli da mu i ja nesto sročim. «Šta ja imam dodavati uz ovu trojicu,» nećkam se. «Dodaj šta hoćeš. Znaš šta mi je Sidran rekao? Napisacću ti, Baliću, koliko stignem za jednu noć.» Objašnjavam mu kako sabur Sidran za jednu noć može napisati i moje i još nečije sabrano životno djelo… Ale Behram mi poklanja dvotomnu monografiju «Mostar nekad i sad» u izdanju Centra za mir i multietničku saradnju. Leže ta dva Mostara u elegantnoj crnoj kutiji kao u mrtvačkom sanduku. Listam, nesrećan. Bivši me grije u sjećanju, sadašnjim me dere bura. Dao bih oba ova, i pola Londona pride, za onaj davni, jedan… Zlatko mi poklanja monografiju o skakačima sa Starog mosta. Autor je Deda Pašić. I bivši komsija, Sule Čerkić, nas sve daruje. Iznosi buredžike i peku ispod saća. I oni serbez mogu u monografiju kulinarstva. A Nurdžo Kezman mi donosi monografiju uz 75.godišnjicu RKUD «Abrašević.» Na prvoj strani su Kostini stihovi: «Dosta se krvi uzalud lilo/ dosta je strašni besnio rat/ nek napred stupi bratstvo nam milo/ nek silno brata zagrli brat.» Jadni Kosta. Pred zgradom Društva bronzanog su ga smacolali u ljeto 92…
Nakon tog samita brekćem do kone, Boške Ćavar, gdje se komodam, natovaren knjigama k'o birvatktilski autobus Narodne biblioteke koji je stizao u svaku zabit okolo Mostara. I pitam se: je li iz njegovih rafova iko Kostu, il Kosti sličnog pročitao?
Ujutro idem s Bobom u Međugorje. Prvi put prije tridesetak godina išao sam s bratom, Icom Voljevicom, pred jednu Novu, po vino. Gospe još nije bilo, ukazao nam se Stanko Vasilj. Mostio je i tad, mosti i sad najpitkija vina u Hercegovini. Koja je živjela od dvije sirotinjske biljke: grožđa i duvana. Ako je kiše, vinograd neće, ako je suše, duvan neće. Nikako dva dobra sastaviti. A jedno je garant: nikad loš čovjek u Hercegovini nije napravio dobro vino. Vino je stvar obraza. O Stankelinom svjedoči preko 60 domaćih i svjetskih priznanja za «Žilavku» i «Blatinu» i vinoteka u obiteljskom podrumu starom 5 stoljeća. Svjedoči i pricča kako je nakon Gospina ukazanja cijena kvadrata vinograda skočila za dvadesetak puta a on sazvao djecu pa priprijetio: « Ni koliko pod jednim trsom, dok sam ja živ, neće se prodati.» Najvjernije svjedoci – kad kusate. Ukus i miris grozda, a grije kao da izmošteno sunce pijete. Usred objeda navraća Tomo Planinić. Sjećam se Tome iz Čitluka i Mostara kao radina i poštena čovjeka koji se bavio duvanom. Nije se promjenio. Navraća i arhitekta Edo Kadribegović sa suprugom. U poslu je sa Stankelom. Poziva me da ga posjetim u birou «Arten» na Bulevaru. A telefonom se javlja Žara Bilić, zove u goste. Podsjeća kako smo 84. u Zadru, odakle je kretala Štafeta, na sjednici Saveznog odbora Dana mladosti on kao član RK SSO BiH i ja kao scenarista branili i odbranili Veljinu pjesmu «Titovo buduće doba» od njegovih slovenačkih kolega koji su tvrdili da je «religiozna.» Jer je u pjesmi Tito «pošao tamo da nam donese zvijezda.» Ni Žara se nije promjenio. Ostavljam Stanku monografiju svjetskih vina i vinograda, 4,5 kilograma u njoj, ruke mi odvalila od Exetera. Monografija je peto izdanja i u jednom je komadu. Niko pametan nije razbucavao vinograde, da bi ih neki ožalošćeni budući s ljubavlju a posmrtno koričili u dva odvojena, crna toma. Tri dana kasnije u Mostaru, Goran Mikulić, izdavač iz Sarajeva, poklanja Stanku «Fojnički grbovnik» štampan u skromnih 1000 primjeraka. Lista Stanko i nađe obiteljski grb. «Ja svake godine na flašama vina i loze odštampam ovaj grb u par stotina hiljada primjeraka» veli…
Na povratku, kroz Međugorje vozi nas Milena Horvat. Vedre čehre, ni ona se nije promjenila. Međugorje jeste. Više je naroda na ulici nego u Mostaru i Čitluku zajedno, a svetište se proširilo u vis k bogu i u širinu k brdima. Gospa je morala dobro zasukati rukave, zaslužuje udarničku. Želim da je u Mostaru zavrijedi Goran Kapetanović. Vodi međunarodni projekat izgradnje «Doline sunca.» Moderan, mali grad raste ispod Karašebeša. Stambeni i poslovni objekti, parkovi, dječija igrališta…Da ne prepričavam; jednostavnije je otvoriti internet i ukucati: www.sunvalley.ba – sve će se tamo samo ukazati…
Dok se ispod Huma spuštamo u sleđen Mostar javlja mi se Mika Antić. Dalekog ljeta, u bašti hotel «Mostara,» pod vrbama, s posvetom djeci mostarskih prijatelja za jedan dan je ispjevao knjigu «Živeli prekosutra.» Dok je pisao donosih mu hladne «Cole» i žao mi sto ga ne požurih u naslovu, ljepše mi zvuči: «Živeli sutra.» A sad ga, evo, jasno čujem kako me iz «Garavog sokaka» tješi da će: «uvek posle jedne kiše, biti nama jedno lepo sunce.»
Fali mi to sunce mostarsko, dobro kao dijete, dok ne povileni. Fali mi to djetinje sunce mostarsko da otkravi i obale i ljude. Pa da grad ponovo bude, kao što je uvijek bio i kao što bi zauvijek morao biti – Mostar Mostaraca. Ostavih im na dar pjesmicu koja počinje:
«S Veleža će svanut jutro ljepše, bolje,
kraj Neretve vode, pokraj Radobolje…»
Nazvazvah je «Pjesma nade.» Nada i prijateljstvo su jedina dva osjećaja koja za boravka tamo u meni nisu zamrzla. Uprkos gradu neprikladnoj studeni i neprikladnoj otuđenosti.
Smlaćeni adresar
Paddy Ashdown je moj komšija iz Yeovila. Yeovil je engleska varošica znamena po najvećoj tvornici rukavica na Ostrvu. Zovu ih “Glovers” – “Rukavičari”. 28. januara, zime gospodnje 2004., Glovers Paddy je skinuo rukavice i naredio: “Mostar mora biti jedinstven do 15. marta.” Domaći zadatak je postavio gradonačelniku i dogradonačelniku; preciznije SDA i HDZ.
U Mostaru su nacionalisti, sekajući se, tuđim alatom omlatili građane, kao gloginje. Omlatili su grad, kolijevku građana. Poravnali što našicali, zapasali što zameračili, namirili se, ne pitaj. A da bi sve bilo po onoj “Uj’o vuk magare”, gledali su pogasiti i sjećanja, e da bi zatrli trag. Na Lijevoj, urijetko, na Desnoj, generalno. Sa zanimanjem pratih tri posljednje “inicijative” oko finaliziranja sakaćenja grada i pokopavanja gradske tradicije. Glede toga HDZ juniori su isticali s prijedlogom da se na Španskom trgu (cuj: Španski!?) postavi spomenik Bruce Lee-u. Da se Rondo, prvo preimenovan u Trg Hrvatskih Velikana, reducira na samo jednog: Matu Bobana. SDA je kontrirao prijedlogom da Musala ima biti Trg Alije Izetbegovića. U Mostaru je bilo oduvijek: može kako god ko hoće, biće kako Mostar hoće. Ovog trena moram u kratak vremeplov:
Godine 1839. mostarski kadija je većinsko, muslimansko stanovništvo, potsjetio na Kuran. Gdje zlatno na bijelo stoji da Hrvati – katolici, Srbi – pravoslavci i ini, mogu stanovati pod istim nebeskim i gradskim krovom. Da ne bi bilo zabune, opismenio to iz svete knjige – u zakon.
21. novembra 1894. na sjednici Gradskog vijeća, donesena je odluka o imenima ulica, postavljanju tabli s nazivima i brojevima. Kućnih numera dotad nije bilo, računalo se katastarski. Neke ulice su imale ime, neke nisu. Car je bio carski zastupljen mostom “Franz Jozef brucke”, s Musale preko Neretve, dovršenim 1882. Pride, ulicom do Gimnazije. Od Gimnazije, (odskora opet jedinstvene – thank you, Paddy) do Rondoa, bilo je šetaliste. Narod zvao Korzo. Kad je prestolonasljednik Rudolf svrnuo u Mostar, častili su mu bolju polovinu preimenujuci Korzo u Stefanijina Aleja. Narod zvao Korzo i Stefanijale, a šetao do Rondoa. Dalje nije. Dalje su bili vinogradi i kukuruzišta…
Ni vaš vodič kroz birvaktile, neće dalje. Zastaće na Rondou. Koji je počeo kao gumno. Kad je vrsaj zavrsen, žito uhambareno, pometena pljeva i pokupljena balega, neko ga je, plemenito, nazvao Rondo… Imena ulica i trgova Mostara, mijenjali su ratovi. Ime Rondoa nisu, sem posljednjeg. Tad je zgrada stare kafane srušena, a mostarski Trafalgar Square pokršten u Trg Hrvatskih Velikana. Vaš se dopisnik, na Rondou, prelijep vijek, prelijepo družio s Mostarskim Velikanima. U ovoj prilici, hronološki će pomenuti samo Hrvatske. Krešo – Krešimir i Mika Ledić, Vlada Bijakšić, Ivan Kordić, Zdravko Ostojić, Mladen Soldo, Miro i Franjo Bruk, Tona Knezović, Dado – Želimir i Cona – Zlatko Miladin, Pinđo – Željko Markotić, Ivan Džidić, Franjo Aničić, Kruno Radiljević… Otišli su moji drugari, Velikani, jednom od šest ulica s Rondoa u svoje živote, u svoje smrti, u svoja izbjeglištva. Po njima se nista neće zvati. Mostar nema Trga, Ulice Prijateljstva, Druženja, Ljubavi… Gradski adresar je sačuvan na Lijevoj, na Desnoj je sasvim druga, tužnija i ružnija priča. Kad čovjek prođe tom stranom Mostara, nije siguran gdje je. (“Bože mili, kud sam zaš’o” od Petra Preradovića.) Pita se je li zabasao u arhiv Vatikana, mostarskog biskupskog ordinarijata, u kraljevsko – bansku povijest susjedne države il u Novakovu “Magnum crimen” – opsežnu zbirku dokumenata o zločinima NDH klera u II svjetskom. Sad su pridodali Matusu Bobana u čijem je slučaju Majka Priroda preduhitrila Carlu del Ponte…
Hoće li Bruce Lee na Španski trg, još se ne zna. Tamo mu vide spomenik. Kao “simbolu otpora”. Lee je sjajno glumio svoje junake. Spomenik 700 mostarskih junaka koji nisu odglumili svoj otpor i svoju smrt – to se ne glumi nego bori i gine – minirali su pa opoganili zagovornici Bobanovog trga i Lee-og monumenta. Njima je Osman Pirija, vidovito, podigao spomenik na tržnici. Izvinjavam se i mrtvom Osmanu, i autoru, Marijanu Kockoviću i bronzanom, poštovanom hercegovačkom Kenjcu, na poređenju. Kroz hudu istoriju krša i bespuća isteglio je breme svakidašnjeg, tegobna življenja na svom hrbatu. A ni spomeniku nije zapalo da otpočne. Bronzan Kenjac na mostarskoj tržnici sopće osamaren, pretovaren, umoran i tužan…
***
SDA se oglasio idejom da se Musala ima zvati imenom Alije Izetbegovića. U glasačkom tijelu, pretpostavljati je, imaju podršku. Ta se Musala zvala: “Trg bratstva i jedinstva”. Plemenito ime, nalik gradu. A ja nisam čuo Mostarca da je drugačije zvao nego – Musala…
Mostar je bio prepun Ulica i Trgova čije je pravo ime pisalo na tablama, a znali ga i koristili samo uposleni u Zavodu za urbanizam, poštari i milicionari… Prije one sjednice Gradskog vijeća 1894. ulicom do i od Tepe se išlo kao Srednjom Ulicom. Vijeće joj dalo novo ime: Sanerwaldova. Vitez Viljem plemeniti Sanerwald je bio okružni predstojnik Mostara. Veoma se, vele, zalagao za grad… Ime je izduralo do 1941. kad je Viljema plemenitog Sanerwalda potisnuo Kralj Tomislav. Nema podatka da se Tomislav ikad zauzimao za Mostar, al je dobio Ulicu. Poslije II rata nazvana je Fejićeva. Po četiri brata i sestri iz prethodne priče o neodglumljenom otporu i smrti… I tu Ulicu, časna imena, Mostarci podjednako zovu i Fejićeva i Srednja… Pa Liska, s Rondoa, zvanično “Ulica N. H. Save Kovačevića”, promijenila tablu u ”Ulica Mihajla Višeslava Humskog”. Mogu ovi novi stancati table kakve hoće i koliko hoće, ali Mostarci su tu ulicu zvali i do posljednjeg će zvati: Liska. Pravdoljubivi i buntovni Matija Gubec je zijanio glavu od Franje Tahija, (vazda neki Franjo) na Kaptolu, u Zagrebu, a Ulicu u Podhumu, u Mostaru, od Franjevaca… Velikog hrvatskog pjesnika, Nazora, najurio je iz Mostara jedan od silnih kraljeva, III ili IV. Ta ulica, oivičena drvoredom lipa, ide s Rondoa pored Gradskog parka, koji više nije mostarski. Sad je, po zagrebački: “Zrinjevac.” “Zagrebačka” je, zvanično, i predratna Kalemova. Kako se zvala kroz (h)istoriju i povijest, ne znam, ali su je rođeni Mostarci vazda zvali i još zovu: Posrana Ulica… Nema toga ko će narodu ući u kraj…
***
Dok privodih kraju ovaj tekst, javljaju mi se iz Mostara prijatelji, Fazlija i Meca. Za muštuluka su. Paddy opet skinuo rukavice, pa priprijetio: “No, no, naughty boys.” Po naški: “Ne, ne, nevaljalci.” Tako je odluka opcine Jugozapad o Trgu Mate Bobana pisana kukom po ledu… I općine su pisane što su pisane. Sad je, kako bog oduvijek, a Paddy nedavno zapovjedi: jedan grad – jedna opš(ć)tina. Zato mi se sve više i više dopada komšo, Ashdown. Ha ga sretnem, dužan sam još jednom reći: Thank you very, very match, Sir.
Od istog autora
Kao novinar “Slobode” Mišo Marić je 70-tih godina prošlog vijeka zabilježio razgovore sa stotinama Mostaraca za rubriku “Gost naše redakcije”. Mnogi od njegovih sagovornika su bili borci Mostarskog bataljona ili Mostarci koji su poznavali borce. Svi od reda dobri ljudi Miše Marića. Pročitajte njihova sjećanja ovdje.